Šta da radim kada me neko ili nešto iznervira

Svi mi volimo kada stvari teku po planu, kada se drugi ponašaju korektno prema nama i kada nema nepredviđenih prepreka na našem putu.

 Jednim delom možemo da utičemo na to da tako i bude.

Evo nekih načina:

 

-pažljivo organizovanje vremena i aktivnosti,

-pravljenje „rezervnih“ planova,

-korektan odnos prema drugima,

-………………………………………..

 Ali uz sav trud svakom će se ponekad desiti da doživi neprijatnost, da ga nešto „izbaci iz koloseka“, iznervira, pogodi.

Koliko god je neko emocionalno stabilan i zreo, ponekad količina i intenzitet neprijatnih događanja može da dovede do toga da se osećamo preplavljeno, kao da ćemo da eksplodiramo.

Često to nisu ni krupne ni preterano bitne stvari, ali iz nekog razloga nas pogode.

Tehnike samosmirivanja ponekad pomognu:

-duboko disanje,

-zamišljanje umirujućih slika,

-pozitivan samogovor „U redu je“, „Rešiću ja to“, „Ovo će proći“…

smirivanje

Ponekad ništa od svega toga ne pomaže. Osećamo se uznemireno, iznervirano, povređeno, uvređeno… i to nam ne da mira. Vrtimo događaj po glavi i nikako da završimo s tim.

Šta činiti u takvim situacijama?

Postoji nešto što se stručno zove „ventiliranje“ i to je zapravo pražnjenje emocionalnog naboja kroz reči ili aktivnost.

Nekad je pre bilo kakvog drugog pristupa rešavanju problema neophodno da se „ispraznimo“, smirimo i „ohladimo glavu“.

A često se dešava da se neki manji problemi reše kroz sam postupak ventiliranja. Jednostavno shvatimo da nešto i nije toliko bitno.

Fizičko ventiliranje može da bude brza šetnja, trčanje, udaranje jastuka, vikanje, plakanje… bilo koja fizička aktivnost koja će nam pomoći da izbacimo iz sebe višak energije prouzrokovan nekim osećanjem, koja pritom neće dovesti do povređivanja bilo koga ili bilo čega.

boks protiv stresaVerbalno, ili ventiliranje rečima je- pričanje o tome što se dogodilo.

Ono što se kaže „priča zarad priče“, bez nekog konkretnog cilja osim da se rasteretimo. Bez traženja saveta ili pokušavanja da se problem reši. Jednostavno pričanje.

Sigurno se svakom od vas dogodilo tako nešto. Osećate da vam treba samo da ispričate nešto. I ne uradite to zato što ne želite da opterećujete nekog svojim problemima. Ionako ste svesni da to i nije baš toliko bitno i strašno. I zadržite u sebi. Na primer manji konflikt sa koleginicom u kancelariji. Oko selotejpa. Svakako nije gorući niti vaš niti svetski problem. Pa onda doživite neku neprijatnost u gradskom prevozu ili na šalteru. Takođe ništa stvarno bitno ili strašno. Pa ponovo zadržite u sebi. I tako se to vremenom kupi, i kupi i kupi… sve dok vas neka nova sitnica ne iznervira toliko da više ne možete da se kontrolišete. Možda se dogodi da odreagujete previše burno i napravite sebi i drugima problem koji je mogao da se izbegne. Ili počnete da pijete lekove za smirenje zato što se osećate hronično uzmenireno bez nekog konkretnog razloga.

Da biste sprečili da se ovako nešto dogodi, važno je da imate na umu da je u redu pričati o neprijatnim događajima i problemima.

Svako ima pravo da se rastereti i na ovaj način.

razgovor pomaze

Ponekad to izbegavamo da ne bismo opterećivali druge. Ponekad zato što imamo pozitivan stav prema životu pa mislimo da uvek treba da razmišljamo i govorimo pozitivno.

U potpunosti se slažem da je važno imati pozitivan stav prema životu, u svemu videti priliku, gledati sve sa vedrije strane…. ali kao i u svemu drugom, i ovde je ključna reč-ravnoteža.

Kao što stalne žalbe, kukanje, fokusiranost na probleme nisu zdravi, tako ni negacija bilo kakvog problema ili neprijatnosti nije zdrava i na duže staze može da bude veoma štetna.

Važno je naravno i imati adekvatnog sagovornika za „ventiliranje“. Nekog ko ume „samo“ da sasluša. Neko ko ume da prepozna da li tražite savet, pomoć ili „samo“ slušanje. Ili nekog ko ume da postavi pitanje „Da li želiš moje mišljenje ili ti treba da te saslušam?“. Nekog kome verujemo dovoljno i nekog ko nas poznaje dovoljno da nam omogući taj luksuz da slobodno pričamo, čak i „gluposti“, nepovezano, da ponavljamo i opisujemo nešto nekoliko puta. Nekog pred kim možemo da upotrebimo i ružne reči, i psovke, a da ne budemo shvaćeni pogrešno.

Takođe, važno je i da sami možemo da ponudimo tako nešto našim bližnjima. Važno je da umemo da prepoznamo kada neko kuka nad svojom sudbinom i samosažaljeva se, (i odbijemo da učestvujemo u tome) a kada je nekom stvarno potrebno da se rastereti.

 Važno je da imamo na umu da smirivanje i umirivanje nekog nije uvek korisno. Nekad je potrebno drugom ili sebi pružiti priliku da izrazi svoju uznemirenost i na taj način je se oslobodi ili je bar u značajnoj meri umanji.
Ovo „samo“ slušanje stavljam pod navodnike zato što je ono sve samo ne „samo“. Slušanje nekada može da pomogne više od bilo kakvog saveta. Kao što i „samo“ pričanje može da nas rastereti u toj meri da kasnije sa lakoćom pronađemo rešenje, sami ili uz nečiju pomoć.

Iz knjige Putovanje u središte srca

Knjige u pdf formatu

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *