Još sam pod utiskom vožnje rolera od pre neki dan.
Malo zbog blage upale mišića a malo više zbog lepe metafore.
Rolere sam počela da vozim sa 20 i nešto godina. Jako, jako sam to želela, za mene je vožnja rolera jak simbol slobode i životne radosti.
I tako ih kupih kad sam nakon 10 meseci kašnjenja na gomili dobila volontersku pripravničku nadoknadu. Bilo taman dovoljno para za pristojne rolere.
I pošto nisam znala da vozim, tadašnji momak se naravno ponudio da me nauči. Dobar čoek ali malo adrenalin džanki. I nikako nije razumeo moju nesigurnost i strah.
Posle je još par dobrih drugarica i drugara htelo da me nauči, ali nisu uspeli.
Da skratim priču, to podučavanje se završilo tako što sam rolere spakovala i zaključila da to ipak nije za mene.
Tiha čežnja je ostala.
