Kako da od introvertne postanete ekstravertna osoba (i zašto to ne treba da radite)

„Super, nema nikog.“

Kad dva introverta idu u provod.

Ovaj status je nastao iz istinitog događaja, a jedna od te dve introvertne osobe sam ja.

Ubrzo nakon objavljivanja statusa, u inboks mi je stiglo nekoliko poruka sa istim pitanjem-kako da postanem ekstravertna osoba?

Eh, koliko puta sam se i sama to zapitala…

Kako da postanem druželjubivija?

Kako da postanem pričljivija?

Kako da brže ulazim u komunikaciju sa nepoznatim ljudima?

Zašto ja ne umem tako lagano i lepršavo da ćaskam?

Zašto se osećam nelagodno kada je oko mene mnogo ljudi?

Zašto ne mogu kao svi da uživam noćnom provodu?

Zašto sam mimosvet?

Ta pitanja sam postavljala sebi sve dok na fakultetu nisam, u okviru predmeta psihologija ličnosti saznala da postoje crte ličnosti koje su urođene i po kojima se razlikujemo.

Introverzija i ekstraverzija su neke od crta ličnosti i odnose se upravo na to- način i količinu potrebe za kontaktima sa ljudima.

U tekstu Koji si tip ličnosti- ekstravert ili introvert sam napisala

Ekstraverzija i introverzija su osobine ličnosti, nešto sa čim se rađamo i na šta ne možemo da utičemo u velikoj meri.

Kao što pitanje šta je bolje biti- bor ili hrast? nema mnogo smisla, nema ga ni pitanje šta je bolje biti- ekstravert ili introvert.

I to je to.

Dakle, odgovor na pitanje kako da postanem ekstravertna osoba odgovor je jednostavan- nikako.

Nikako??? Znači celog života ću da se osećam neuklopljeno i kao da nešto nije u redu sa mnom?

"Razumljivo je što se toliko mnogo introvertnih osoba krije i od sebe samih.Živimo u sistemu vrednosti koji sam nazvala…

Posted by Jelena Pantić- Emocionalna inteligencija on Mittwoch, 28. Dezember 2016

Ne, ne mora da bude tako.

Možete da budete to što jeste, u ovom slučaju introvertni, i da kao takvi dobro funkcionišete u životu i među ljudima.

Kako?

Pa, prvi i najvažniji korak je da prihvatite tu svoju osobinu kao činjenicu i kao nešto što vas ne čini manje vrednim od drugih ljudi.

Prihvatite da imate specifične potrebe, uvažavate ih i vodite računa da te specifične potrebe budu zadovoljene.

Kako to izgleda u praksi?

Ono što je važno da naglasim je da su introverzija i ekstraverzija deo jednog kontinuuma. Ne verujem da postoji osoba koja je uvek 100 % introvertna ili uvek 100 % ekstravertna.

Isto tako, svi smo mi mnogo više od jedne osobine i svi smo jedinstveni.

Kada to znamo, lakše ćemo prihvatiti da ne moramo da se odričemo sebe da bismo se uklopili.

Zapravo, to „nisam kao većina znači nešto mi fali“ je veći problem nego sama introvertnost.

Kada prihvatite sebe kao ok osobu koja se po nekim potrebama razlikuje od većine drugih ljudi, lakše ćete iskomunicirati te potrebe i lakše ćete ih zadovoljiti.

Osnovna razlika između introvertnih i ekstravertnih ljudi je to što introverti „pune baterije“ u samoći, a ekstraverti ih pune kroz kontakte sa ljudima.

I jedno i drugo je potpuno u redu.

Problem nastaje kada neko introvertne osobe smatra nedruštvenim čudacima, a ekstravertne površnim brbljivcima.

I jedno i drugo su omalovažavajuće etikete i nikom ne donose dobro.

Dakle, ako ste introvertna osoba i znate da vam u toku dana treba vreme samo za sebe, bez drugih ljudi i bez komunikacije, potrudite se da to vreme uračunate u svoj raspored i da pronađete načine da zadovoljite tu svoju potrebu.

zabava za introverte

Moje iskustvo je da i 10-15 minuta može da bude dovoljno. Možete sami da odete u šetnju, malo sedite na klupi, odete negde gde nema ljudi. Na kratko napunite baterije i vratite se među ljude. Možete tako i više puta u toku dana.

Moj „trik“ je da, kada ne mogu negde da odem na kratko, kažem da treba da odgovaram na mejlove, sklonim se u stranu, čačkam telefon i tako punim svoje baterije 🙂

Nekad, kada procenim da je okruženje podržavajuće, otovreno kažem da mi treba malo samoće, lepo kažem koliko i sve bude ok.

„Treba mi malo da budem sama“ vs „Ćutim i slušam i nadam se da će ovaj neko prestati da priča i organizuje aktivnosti“ u odnosima pravi ogromnu razliku.

Ne očekujte da drugi ljudi prepoznaju i zadovolje vaše potrebe, uradite to sami.

Tada se nećete ljutiti na ekstraverte koji samo brbljaju i ne razumeju vas.

Što duže trpite i čekate da se svet prilagodi vama, sve teže će vam padati drugačijost sveta.

Sledeća bitna razlika je način na koji introverti i ekstraverti vole da se druže.

Tipično za introverte je da vole druženja jedan na jedan i dublje i ozbiljnije razgovore.

To ne bi bilo nikakav problem da ne isključuje veliki broj ljudi i na taj način osiromašuje društveni život introvertne osobe.

Nema potrebe da terate sebe da budete ekstravertni i da uživate u nečemu što vam ne prija.

Dovoljno je da samo, zarad bogatijeg društvenog života i bogatije mreže  podrške i kontakata, budete malo fleksibilniji.

Dok nisam prihvatila svoju introvertnost i naučila kako da budem fleksibilna, društvena okupljanja bez nekog određenog cilja (raj za svakog ekstraverta) za mene su bila noćna mora. Osećala sam se čudno, neprilagođeno i neuklopljeno.

Strategija jednostavnog izbegavanja takvih događanja se pokazala kao nezadovoljavajuća. Da, izbegavala sam situacije koje mi ne prijaju ali sam isto tako drastično smanjila prilike za kontakte sa ljudima, što mi nikako nije prijalo.

Ovaj problem sam rešila na sledeći način.

Prvo, dozvolila sam sebi da se zabavljam onako kako mi prija. I na takvim okupljanjima nađu se ljudi sa kojima može da se priča. Takoreći, moguće je napraviti mali introvertni kružok na ekstravertnom dešavanju 🙂

Drugo, odustala sam od „sve ili ništa razmišljanja“ u smislu ako odem negde moram da ostanem do kraja, da se neko ne uvredi ili da ne pomisle da sam čudna ili da mi nije lepo.

Ovaj promena mi je donela veliku korist.

Kada treba negde da idem i kada pomislim da ću morati da ostanem satima, mnogo duže nego što mi prija, prođe me volja da idem uopšte.

Ali, kada kažem sebi da mogu da ostanem kraće nego drugi, da mogu da idem kad mi bude dovoljno, pojača mi se želja da idem na to neko događanje.

Letos sam imala situaciju da sam izašla sam jednom poznanicom i njenim društvom. Bila je neka lepa svirka, išlo mi se i bilo mi je lepo. Negde oko ponoći mi je bilo dovoljno provoda i druženja, poželela sam da idem kući, ali sam ostala zato što su me malo dobronamerno nagovarali da ostanem.

Nisam htela da ispadnem čudna, nedruželjubiva ili nepristojna.

Ostala sam, bilo mi je lepo ali sutradan sam ceo dan bila neraspoložena. Trebalo mi je par dana da se oporavim od provoda.

Samo zato što nisam poslušala sebe.

Nakon nekog vremena ta poznanica me je ponovo pozvala da izađem sa njima.

Išlo mi se, ali bila sam svesna da ne želim ponovo preko svoje mere.

Zato sam joj lepo rekla da želim da izađem s njima, ali da verovatno neću ostati do kraja zato što mi ne prijaju tako dugački izlasci.

Kada sam joj tako lepo objasnila sve je bilo ok, razumela je i nije shvatila lično to što sam otišla ranije.

Ovo je samo jedan primer.

Imam ih još mnogo i svi govore u prilog tome da je moguće funkcionisati u ekstravertnom svetu i sa ekstravertnim ljudima, uz sve specifičnosti nas introvertnih.

Kada smo svesni svojih granica i kada ih jasno i sa uvažavanjem komuniciramo, mnogi problemi, nesporazumi i zameranja se izbegnu.

 

A sada „noćna mora“ introvertnih ljudi- ćaskanje.

ćaskanje introverti

Priča zarad priče, bez nekog bitnog cilja i neke velike poente.

Sećam se koliko mi je ranije to bilo strašno i mučno i nepodnošljivo.

Kao svaki introvert, volim ozbiljne razgovore, volim da se bavim“bitnim“ temama, volim da se posle razgovora osećam obogaćeno, volim da razgovor donese nešto i meni i sagovorniku.

I to je u redu.

Problem je to što takvi razgovori ne mogu da se vode uvek i sa svakim.

Ako se držimo isključivo takvih kriterijuma, društveni život će biti drastično osiromašen.

Kada sam uvidela da mi to predstavlja problem, malo (malo više 🙂 ) sam se pozabavila „problemom ćaskanja“ i došla do zaključka da je problem zapravo u mom stavu prema njemu.

Ćaskanje sam doživljavala kao nešto bezvredno, površno i čisto gubljenje vremena.

Kada sam mu pristupila iz drugog ugla, kao prilici da budem u kontaktu sa ljudima, promenio se i moj stav prema ćaskanju.

I dalje više volim duboke razgovore, ali sada uživam i u ćaskanju. To je prilika da provedem neke lepe trenutke sa nekim ljudima.

Od kada ćaskanje posmatram na taj način, moja riznica lepih trenutaka sa ljudima se drastično povećala.

Tu su neka ćaskanja o vremenu, šminkanju, kuvanju, garderobi….sa nekim ljudima koje sam srela tad i više nikad, a osmesi i smejanja su ostala.

Shvatila sam da nisam prazna i površna kada ćaskam, niti su svi ljudi koji ćaskaju prazni i površni. Nekada ćaskanje može da bude i uvod u neke naredne, duboke i saznajno obogaćujuće razgovore. I ako ne budu, svaki susret da drugim bićem, svaki osmeh i lep trenutak jesu obogaćujući.

Nadam se da će vam ovaj tekst biti podrška u tome da prihvatite sebe ili nekog svog kao introvertnu osobu. Bez ocenjivanja, osuđivanja i pokušaja da se pretvori u nešto što nije.

“Svako je genijalac. Međutim ako prosuđuješ ribu na osnovu njene sposobnosti da se penje uz drvo ona će ceo život provesti u ubeđenju da je glupa.”

Albert Ajnštajn

Iz knjige „Lepe misli za lepe dane“

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

7 thoughts on “Kako da od introvertne postanete ekstravertna osoba (i zašto to ne treba da radite)”

  1. Odlican tekst! Do nekih takvih zakljucaka sam i sama dosla godinama analizirajuci samu sebe. Mislim da uglavnom uspevam u balansiranju.

    Odgovori
  2. Tražila sam ovaj tekst, znam da sam negde pročitala ovo i onda danas tako nešto, dok sam uživala u svojoj osamljenosti i izolovanosti danas, setih se ovoga.
    Oduvek sam bila I osoba. A onda šok. Preselim se ja zbog posla u manju sredinu, ljudi srdačni, ja sama, više nego obično, i, poče ova promena. Ja od I teram ka E,na silu. I nakon, evo 5 godina, dana shvatim da to nisam ja. Da ja volim vikend uz knjigu i kafu- SAMA. I da mogu da prespavam ili preležim ceo dan sa isključenim mobilnim i bez Interneta. Da ja moram da imam za sebe vreme izdvojeno, izolovano i da je sve drugo naporno, to nisam ja i ne želim to da budem. Niti mogu. Jedno me praznilo, a drugo punilo.
    Sada balansiram. Prilično uspešno. Od jedne zatvorene 100% I osobe, došla sam do osobina E osobe, ali onoliko da me to uglavnom ne ugrožava. Ali ja sam ipak I osoba. I prihvatam sebe kao takvu.

    Odgovori
  3. Hvala za tekst. Na testovima uvek dobijam da sam vecinom ektrovert, ali se nalazim u svim recenicama, od potrebe da budem sama povremeno, izbegavanjem kasnih izlazaka, caskanja… sve sem prve recenice „super nema nikog“… 🙂

    Odgovori
  4. Prelep tekst. Hvala Jelena,sada malo više znam zašto sam „baksuz“ i „namćor“ i drago mi je da me te osobine ne vređaju

    Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *