Probudite radost malim iskorakom iz svakodnevice

„Kada ste poslednji put uradili nešto prvi put?“

Ne znam ko je autor ovog pitanja, ali mnogo mi se sviđa i mnogo je moćno.

Svakodnevica i rutina, koliko god lepi i umirujući bili, umeju da nas uljuljkaju i uspavaju. Koliko god lepo bilo, postane dosadno. A dosada i životna radost ne idu nikako ruku pod ruku.

Moja rutina ovog leta je baš baš lepa. Spavanje dok se ne naspavam, doručak i ispijanje kafe, natenane. Odlazak do pošte, slanje knjiga, odgovaranje na lepe mejlove čitalaca, malo druženja na Fejsbuku, rad sa klijentima,  šetnja, druženje, roleri ponekad…Sve lepo, ali postalo mi monotono.

I tako sam se zapitala, šta je to što bih mogla da promenim u svojoj svakodnevici? Šta bih novo mogla da isprobam i iskusim?

Odgovor se nametnuo sam. Moj brat već neko vreme svaki dan vozi kajak. Otkrio ga je ovog leta i oduševljen je. Mene u početku nije privlačio. Delovalo mi je da je opasno, da treba dosta snage, da je naporno….nisam videla sebe u tome.

No, kako brat svaki put kad se vidimo priča o kajaku i koliko mu prija i opušta ga, odlučila sam da probam.

Pa šta bude. Ja nisam baš nešto hrabra i avanturistički nastrojena, ali hajde pomislih, da probam i to čudo.

I, došao je i taj dogovoreni dan. Došli smo u kajakaški klub, uzeli kajake i vesla, devojka iz kluba mi je ukratko objasnila kako se vesla i to je bilo to. Otisnuli smo se u Dunav, moćnu i lepu reku koju volim. Ta ljubav je do sada bila sa male distance i sa malom strepnjom sam iščekivala naš bliži susret.

Početak nije obećavao. Veslala sam kao da imam dve leve nejake ruke, bojala sam se i osećala ukočeno.

Brat je pokušao da me ohrabri, ovako je to izgledalo:

Opusti se, šta je najgore što može da se desi?
Da ispadnem iz kajaka i udavim se?
Da naiđe talas i prevrne me pa ispadnem i udavim se?
Da se sudarim s nekim i ispadnem iz kajaka i udavim se?
Mislim da ovaj kajak ne utiče najbolje na moju psihu.

Veoma neobećavajući početak. Tek što sam se malo opustila, vidim da prema meni pliva neki čovek, van obeleženog dela za kupače. Vidim da me ne vidi, a ja ne znam kako da skrenem. Pa sam vikala „pazi, pazi!“, sva sreća čuo me i sklonio se.

Brat se pravio da me ne poznaje 😀

I opet sam se malo opustila, kad ne lezi vraže. 5! kajaka ide mi u susret, voze i deluju kao da očekuju da se sklonim…a ja i dalje ne znam na koju stranu da zamahnem. Da stvar bude bolja, odnekud se pojavljuje i čamac. Gužva u saobraćaju k’o kod Futoške pijace u podne.

Mislim se šta mi je sve ovo trebalo u životu, zašto lažu da voda opušta kad sam napeta i uplašena kao nikad.

Preživeh i to, i nakon malo veslanja sam ušla u štos. Ruke su prestale da me bole kad sam prestala grčevito da držim veslo i mlataram sa njim.

Nakon nekog vremena sam počela da uživam u vožnji. Laganim, usklađenim i opuštenim pokretima sam plovila uzvodno, gledala vodu oko mene kako je lepa, drveće na obali kao da mi maše i pozdravlja i nakon nekog vremena predivan zalazak sunca.

Prvi put sam gledala zalazak sunca na vodi. Predivno! Taj prizor me opio svojom lepotom i još uvek mogu da ga oživim pred svojim očima.

Još neko vreme smo veslali uzvodno, sa svakim zamahom sam sve više uživala i postajala sve opuštenija. Ipak ne lažu da voda opušta. Opušta, baš baš opušta.

Povratak je bio još lepši. Ja sigurnija u sebe i svoje pokrete, a Dunav sarađuje i nosi me nizvodno. Polako, da mogu da gledam oko sebe i uživam.

Obe obale su lepe, most Slobode takođe, a tek odsjaj sunca na talasima Dunava….milina.

I tako, sat i po vremena je proletelo, doživela sam nešto novo i lepo, naučila nešto, još više se sprijateljila i zavolela sa Dunavom, oslobodila se straha.

Jedan sasvim običan lep dan je postao neobično lep i čaroban.

Kajakaški klub mi je blizu, a cena vožnje od 1,5h je 300 dinara. Ne treba nikakva posebna oprema niti posebna obuka.

Na dohvat ruke mi je sve vreme ova divna aktivnost, a tek sad sam je otkrila. Pa dobro, nikad nije kasno da se otkrije nešto lepo.

Opuštena sam, zadovoljna, smejuljim se tek tako, lepo mi je. Osećam onu tihu radost koju toliko volim a koju ponekad uspavam rutinom svakodnevice.

Zahvalna sam bratu što mi je otkrio lepote kajaka, i radujem se sledećem bliskom  susretu sa Dunavom.

Ovaj tekst je deo projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria

 Foto: Purple Sherbet Photpography 

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

9 thoughts on “Probudite radost malim iskorakom iz svakodnevice”

  1. Pitanje je jako zanimljivo i treba da ga sebi postavljamo češće.Ja sam ovog leta napravila svoj sajt, da olakšam sebi i svojim učenicima školske dane.Dve godine sam se rešavala da to uradim.Ovog leta sam uživala dok sam ga sklapala.

    Odgovori
    • Mislim da se klub zove Danubius, pored Štranda je. Odete tamo radnim danom u 18h i sve vam objasne, lako je 🙂

      Odgovori
  2. Drago mi je što ste uživali u novoj avanturi.
    Ja, eto, volim svakodnevnu rutinu, a za neki dan ću na godišnji odmor koji provodim kod kuće. Sigurno ću raditi svoje rukotvorine, što nije izlazak iz rutine, ali mi prija. Još kad bi se nešto i prodalo! Najvažnije je da volim to da radim, zar ne?Hvala na deljenju lepog doživljaja sa nama 🙂

    Odgovori
    • Hvala Snežana 🙂
      Najvažniji je naš osećaj, ako prija u redu je, ako ne prija tražimo način da prija 🙂
      Uživajte u rukotvorinama a ja vam od srca želim i dobru prodaju!

      Odgovori
  3. Odlicna tema…bas dobro da ste je pokrenuli.Rutina ume da uljuljka I steta da mnogi ne otkriju sta sve imaju sakriveno u sebi.Da li uz straha ili lenjosti..tek ne probamo.Izgovora mnogo. Nije to za mene..smejace mi se ljudi..nemam vremena.A treba..I divno je.
    Podelicu sa vama svoje iskustvo.Nedavno me pozove prijateljica, slikar I monahinja na radionicu kaligrafije.Me gde cu ja to? Ne znam kaligrafska slova..treba savladati tehniku, mastila, pera Ubedi me I krenem.Kakvo otkrovenje.Tri sata svaki dan..iskljucim se iz svega I pisem.Uronim u slova koiima su pisani drevni tekstovi.Polako..opusteno. .svaki pokret se vidi I oseca..zivi. Tako deset dana..jedva cekam da idem.I za cudo..imam talenta..ide sve bolje. Nastaje lep rad..vidi se rezultat.I pisem I dalje I sama kod kuce.Otkrila sam jedan caroban svet I zelim jos.Probajte…trazite svoje talente..granice.Zivot je cudo, samo treba imati hrabrost I volje. A onda dodje I radost… .Ako vam je ovo moje iskustvo bilo na korist bice mi drago.
    Pozdrav svima. ..♡

    Odgovori
    • Divno iskustvo i lep primer Danijela. Hvala, sigurna sam da će nekog inspirisati 🙂 Mene ste podsetili na jednu radionicu dekupaža koju sam posetila i na kojoj sam uživala…možda bih i to mogla da ponovim 🙂

      Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *