Nedavno sam upoznala jednu mladu ženu. Simpatična mi je bila na prvi pogled, i drugi i treći.
Nisam mnogo znala o njoj ali bila mi je simpatična.
Neko je rekao da je ona bolovala od kancera, i te reči su odjeknule u meni.
Nisam od onih koji vole da zapitkuju i zadiru u tuđu intimu, pogotovo kada je tako bolna tema u pitanju.
Kopkalo me je to što sam čula, osećala sam da želim da je pitam nešto.
Pitanje koje mi se iskristalisalo bilo je- kada se to događalo.
Osećala sam da mi je važno da joj postavim to pitanje i da čujem odgovor.
Pitala sam je.
Odgovor je bio- pre dvadeset godina.
Pre dvadeset godina. Pre dvadeset godina.
To mi je nekoliko sekundi odjekivalo u glavi i telu.
Ona je mojih godina.
Ja sam bolovala do pre pet godina.
I tih mojih pet godina zdravlja i novog života mi zvuči dobro, ali dvadeset!!!
Pre dvadeset godina je to bilo.
Sada je zdrava.
I živa, ali stvarno.
Živi život.
Nakon bolesti je promenila karijeru i iz ekonomije otišla u trbušni ples.
Sada je psihoterapeut.
Pre dvadeset godina.
Te reči mi daju još jači vetar u leđa.
Pričale smo jedna drugoj o svojim iskustvima i prijalo nam je to.
Razumele smo se.
Na kraju razgovora sam joj se zahvalila.
Zahvalila se i ona meni.
Rekla mi je da dugo nije mislila ni pričala o tom iskustvu i da joj je to što je meni ispričala i to što sam je slušala pomoglo da celu priču stavi neku drugačiju perspektivu.
Da uvidi šta je sve postigla i koliko slobode i hrabrosti joj je to iskustvo omogućilo.
Klimala sam glavom dok sam je slušala.
Znala sam tačno o čemu govori.
Nekad su nam potrebna užasna iskustva da shvatimo koliko smo jaki i šta je stvarno važno u životu….
Iz knjige „Kad porastem, biću Ja“
Pročitajte:
