Bekstvo iz Šošenka

Uspešan i cenjen bankar je optužen za ubistvo svoje supruge i njenog ljubavnika, svi dokazi nedvosmisleno upućuju na njega. U zatvoru provodi 20 godina i sve ukazuje na to da se pomirio sa sudbinom i prilagodio uslovima.
Jednog dana, nakon posebno ponižavajućeg tretmana koji mu je priredio upravnik zatvora, od prijatelja zatvorenika traži konopac.
Pala je noć, svetla se gase. Kamera ide od jedne ćelije do druge. Vidimo zabrinuta lica njegovih prijatelja, a zatim i njega kako sedi na krevetu pognute glave, u ruci drži konopac.
Sledeća scena se događa sutradan, u toku je jutarnji obilazak ćelija. Scene se polako premeštaju od jedne ćelije do druge, napetost raste, čekam trenutak kada će se na ekranu pojaviti njegovo beživotno telo koje visi sa plafona.
Stražari stižu do njegove ćelije koja je prazna, nema beživotnog tela. Ali, gde je? Nije mogao tek tako da nestane. Ubrzo se ispostavlja da se iza jednog od postera čuvenih glumica nalazi rupa. Ne, ne rupa. Tunel. Dvadeset godina je kopao tunel, svaki dan po malo.Danju je igrao ulogu zatvorenika pomirenog sa sudbinom, noću je kopao tunel.
Ovo je film o bežanju iz zatvora, a može da bude i korak po korak uputstvo za bežanje iz okova zlostavljanja i zanemarivanja u detinjstvu.
Kao i junak ovog filma, mnoga deca ni kriva ni dužna postaju žrtve postupaka svojih roditelja i doživotni zatvorenici verovanja da sa njima nešto nije u redu, da im dobri odnosi, uspeh, poštovanje i radosno postojanje ne pripadaju. Ružne reči, batine, ignorisanje, emocionalno ucenjivanje, parentifikacija, zanemarivanje emocionalnih i/ili telesnih potreba….u njima učvršćuju uverenje da mora da su jako loši i pogrešni, zašto bi inače roditelji tako postupali? Poverenje u roditelje je za decu pitanje opstanka, roditelj ne može i ne sme da bude loš, mora da je do mene.
Detinjstvo i adolescencija prođu, roditelji, spolja gledano, više nemaju toliku moć nad njima.
Bez obzira na to koliko godina imaju, u njima se, kao na pokvarenom filmskom projektoru, iznova i iznova vrte stari filmovi.
Umesto da se bave zadacima odrasle osobe, da ulažu svoje vreme i energiju u posao, odnose sa prijateljima, svoju novu porodicu, oni krišom, da niko, čak ni oni sami ne vide, pokušavaju da sklope slagalicu svog detinjstva. Slagalicu za koju im niko nije rekao da je sa greškom, ne može da se sklopi u smislenu i skladnu celinu.
Čak i oni retki koji prekinu kontakte sa roditeljima, ostaju zauvek vezani za njih pokušavajući da dobiju ljubav koja im pripada.
Voljena deca se lako odvajaju od svojih roditelja i sa lakoćom, opremljeni životnim veštinama i poverenjem u sebe, druge i život, obavljaju životne zadatke. Rade, vole, žive.
Nevoljena deca ostaju zarobljena u hladnom svetu prepunom bola i očaja.
Osim ako im se ne posreći makar malo, pa im se na putu nađe neko toplo biće čije se lice ozari kada ih vidi, pa im to da mrvicu vere i snage da počnu krišom da kopaju svoj put do slobode i dostojanstvenog življenja.

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *