Da li su muškarci bezosećajni?

Mnogobrojna istraživanja na temu emocionalne inteligencije pokazuju da su muškarci manje emocionalno inteligentni od žena.

Kako to istraživanja dokazuju? Tako što u velikoj većini tih istraživanja muškarci postižu niže rezultate na testovima emocionalne inteligencije.

Lošiji su u prepoznavanju osećanja drugih ljudi.

Sa manje uspešnosti imenuju svoja osećanja.

Teže izražavaju osećanja.

Da li je to dokaz da su bezosećajni? Nije!

To je samo dokaz da su muškarci, generalno, manje vešti u procenjivanju, prepoznavanju i imenovanju osećanja.

Manje su u kontaktu sa svojim osećanjima i imaju razrađenije tehnike potiskivanja i izbegavanja.

Zašto je to tako?

Od samog postanka ljudske vrste, dok su naši preci još živeli u pećinama, muškarci su bili zaduženi za snabdevanje hranom i zaštitu porodice.

U takvim okolnostima, kada iza svakog grma vreba neka opasna životinja, biti nežan, saosećajan, u kontaktu sa svojim osećanjima je značilo ili sigurnu smrt ili vraćanje u pećinu bez ulova.

Od teritorije koja im pripada zavisilo je koliko će biti u mogućnosti da prehrane i zaštite svoju porodicu. I zato su se borili sa muškarcima iz drugih plemena. Zato su išli u ratove. Biti nežan, saosećajan i u kontaktu sa svojim osećanjima na bojnom polju je takođe značilo sigurnu smrt.

Vreme je teklo, mi kao vrsta evoluirali, i tako stigosmo do industrijske revolucije i kapitalizma.

Opasne zveri koje su vrebale iza svakog žbuna sada deluju kao bebe labradora u poređenju sa „sistemom“.

Tek sada muškarci moraju da budu „jaki“, „izdržljivi“, „beskrupulozni“…

I tako su muškarci odvajkada učeni da su osećanja nešto što je opasno i njima nepotrebno. Učeni su kako da ih potiskuju. I baš zato što imaju hiljadugodišnje iskustvo u negiranju osećajnog dela svog bića, baš zato su vešti u tome da ne budu u kontaktu sa svojim osećanjima. Praksa čini majstore.

A onda dođe XX vek. Prvo feminizam. Žene se oslobodile vekovnog ropstva pa izlile sav bes i ogorčenost na muškarce. Proglasile ih najvećim neprijateljima i odlučile da im pokažu da su bolje od njih, da su superiornija vrsta. Kako su decenije prolazile takva vrsta reakcije se smirivala i vremenom dovela do uravnotežavanja stava prema muškarcima.

Sada većina žena ne misli da su muškarci neprijatelji, veruje da su prijateljska vrsta i želi da bivstvuju u miru i harmoniji.

Žele da dele osećanja sa muškarcima, da budu bliske. A oni masovno padaju na testovima emocionalne inteligencije.

Šta se događa u današnje vreme kada se devojčica od 2-3 godine uplaši? Ili padne i udari se pa počne da plače?

Svi se raspekmeze i pritrče i teše je i maze i paze.

Šta se događa kada dečak od 2-3 godine doživi nešto slično?

Da li će dobiti pažnju, zagrljaj, tešenje? Malo verovatno.

Dobiće rečenice tipa „Ne budi beba/devojčica“, „Sramota, nemoj da te neko vidi da plačeš!“…

I kada on nauči lekciju i suzdrži suze ili strah, dobija poruku „Junačino!“

 

Mnoge žene se žale kako muškarci ne žele da razgovaraju, pogotovo ne o osećanjima, ne zapitavši se ko je sa njima ikada razgovarao, pogotovo o osećanjima.

I proglašavaju ih bezosećajnim, umesto da vide koliko su zbunjeni svojim osećanjima i unutrašnjim životom. Ne zato što im je to urođena karakteristika nego zato što su odmalena učeni da „tako treba da bude“.

Mnoga istraživanja a i svakodnevica pokazuju da su muškarci generalno agresivniji od žena.

Zašto je to tako?

Delom zbog testosterona, a delom zbog toga što se  ljutnja smatra „muškim“ osećanjem i dozvoljava se dečacima.

I još važnije- zato što bes i agresivnost često prekrivaju strah, tuga i stid, osećanja koja su muškarcima „zabranjena“.

I tako dečaci odrastaju sa porukom da biti muško znači biti jak i ne dozvoliti da te bilo šta dotakne ili pogodi. Da su osećanja za devojčice. I kada odrastu dolazi do problema. Devojčice koje su sada postale devojke i žene ih optužuju da su bezosećajni. Tako nastaje konflikt: kako ostati muško a pokazati osećanja?

Kako biti emotivan kada je to u suprotnosti sa definicijom muškosti i muževnosti?

Rešenje može da bude u promeni definicije muškosti i muževnosti. Vremena su sada drugačija, muškarci više ne idu u lov i divlje životinje više ne vrebaju iza svakog grma.

U današnje vreme i na ovom stepenu razvoja čovečanstva biti nežan, saosećajan i u kontaktu sa svojim osećanjima više nije opasno po život.

Vreme je da se se to prepozna, prizna i krene u redefinisanje pojma „muškarac“.

To redefinisanje će biti pravilno samo ako u sebe uključuje muškarca kao celovito biće, dakle nekog ko pored toga što  misli i dela, ima i osećanja.

Iz knjige Putovanje u središte srca

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

7 thoughts on “Da li su muškarci bezosećajni?”

  1. Mnogi muškarci nisu bezosećajni, ali samo u 4 zida, jedan na jedan sa ženom koju vole, cene, poštuju.
    A opet retko će to pokazati u društvu, jer naš muškarac (većina njih) smatra da će naići na osude (i nailazi na njih), biće „prozvan“ zbog poštovanja ili ljubavi koje prema nekome iskazuje…
    Mnogi se stide da iskažu svoja osećanja van 4 zida, a neki čak prelaze i na glumu pred društvom u smislu kako se „zna ko je gazda u kući“ – tj.vezi, braku, kako je on faca, da nije,nedajbože, papučar…
    Nekad se zapitam da li te vankućne ispade treba da tolerišemo (ako se provlače kao nešto nalik šali) ili porazgovarati o tome. Gde naći sredinu? Svakako dok to nije zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje, može proći, ali opet… što ne bi pokazao da nije Zver bar nekad?? 🙂

    Odgovori
  2. A kada vaspitate muskarca da bude nezan, osecajan, dobar itd. onda ga ove tzv. emancipovane zene koje ‘traze upravo takvog’ nece. Hoce ga samo manipulativne i lukave koje ga iskoriste i posle odbace…
    I sta onda? Kako vaspitati dete, bilo musko bilo zensko?

    Odgovori
    • Verujem da je vaše iskustvo takvo, ali ima i drugačijih- da dobri, nežni i osećajni ljudi dobro prolaze u životu i sa drugim ljudima.
      Kako vaspitavati decu? Najbolje ličnim primerom.

      Odgovori
  3. Na žalost mislim da današnji muškarci još nisu shvatili da je proces evolucije završen i da više ne moraju da vrebaju plen.Da li su krivi za to ili ne , ne znam , ali na Balkanu je mali broj muškaraca koji žele da rade na sebi i na osvešćivanju , a pogotovo pokazivanju svojih osećanja…

    Odgovori
  4. Generalno ste u pravu,,, u danasnjem svetu zivi se Brzo, Brzo odrastemo onda se skolujemo pa po nekom ne pisanom pravilu I pod pritiskom okoline udajemo ne dovoljno spremni a onda nas stigne sve deca kuca posao karijera,,,,I onda se jednog Dana probudis prazan I izgubljen,, I shvatis da vise nista ne osecas I zapitas se da li si I kada,,,I onda u prolazu upoznas nekoga Ko ti hteo to ti ili ne postane sve,,,Dan noc razlog za onaj davno zaboravljeni glupi osmeh,,,neko u cijem drustvu ne mozes da pricas,, sedis I gledas I shvatas da si nemocan da pokazes svoje emocije jer te vezu okovi morala I drustvenih normi,,, a Sto je jos gore vidis da se I u njemu vodi ista borba…I tako iznova iznova sedimo gledamo se a emocije skrivamo..Ja ocekujem od njega a on od mene… A stvarnost je mnogo surovija… Citajuci vase tekstove mnogo mi je lakse da shvatim sebe..a onda I druge…Hvala vam punoo

    Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *