Razmišljam ovih dana o prokrastinaciji iliti odugovlačenju.
Kao najčešći uzrok ove neprijatne pojave navodi se perfekcionizam.
I moje iskustvo je ponekad takvo, da zadam sebi previsoke kriterijume pa se uplašim i zablokiram i vrtim u krug a ne radim to što sam postavila kao zadatak.
U tim situacijama, kada shvatim da sam zabagovala usled perfekcionizma preispitam kriterijume, smanjim ih na „dovoljno dobro“ i podelim zadatak na male ostvarljive i merljive korake.
To kad prokrastiniram usled perfekcionizma.
Kako godine prolaze a ja sam sve bolja prema sebi, takve situacije su sve ređe i manjeg intenziteta.
Pa ipak, ponekad odugovlačim.
Kada sam malo premotala film i izanalizirala situacije u kojima sam u proteklom periodu odugovlačila, došla sam do zaključka da je to odugovlačenje bilo mudro i korisno za mene.
Nekad to radim zato što mislim da nešto treba da se uradi a uopšte nije tako. Nema posledica ako ne uradim.
Ili mislim da treba što pre, a ne treba. Nema posledica ako ne uradim.
Nekad nešto nije zrelo, treba vremena.
Nekad se neke kockice još nisu složile.
Kad sazri, i kad se kockice slože, ne odugovlačim nego sa zadovoljstvom preduzimam korake ka ostvarenju tog nekog cilja.
Mnogo je lepo kada umesto da sebe kinjimo što odugovlačimo, virnemo u uzrok.
Pa ako možemo uklonimo ga, a ako ne, sačekamo da to nešto sazri i da se kockice slože.
A dok čekamo, uživamo, neće da škodi.
I mnogo je korisnije od zvocanja sebi.
Iz knjige „Lepe misli za lepe dane“
Pročitajte:
Jelena, ovaj tekst o odugovlačenju došao mi je u pravo vreme. Jer prolaze dani kako se mučim i razmišljam o nečemu što odlažem, i zvocam sebi, a nikako ne mogu da počnem s tim radom, jer sam nesigurna u sebe, u to hoću li uopšte umeti da to uradim…Tvoj tekst mi je sada dao smernice, i utešio me. Hvala ti puno.
Drago mi je 🙂