?
?

Priče o izgubljenim danima

1.670,00 RSD

Priče koje se kovitlaju u dušama ljudi koji žive obične živote.
Rasplakaće vas.
I nasmejati.
Raznežiti.
Navesti da se zamislite (i preispitate.)
Približiće vas sebi. I zagrliti to preplašeno dete koje vas posmatra iz ogledala.

*Plaćate prilikom preuzimanja, dostava je besplatna.

Opis

„Neko ti može nedostajati i ako sedi tik pored tebe, a neko ti može biti blizak i ako je na drugom kontinentu. Meni se desilo ovo drugo dok sam čitala Jelenine priče. Svaka njena priča je poziv na kontakt i govori: „Tu sam. Čuj me, pogledaj me, oseti me.” Isceljujuća moć kontakta čini Jelenino pripovedanje poželjnim za ljubitelje istine. Samo kroz istinu možemo da živimo autentično.“
Danijela Stojanović, psiholog i psihoterapeut

Mnoštvo malih tuga, mekanih, tamnoplavih, upale su u ništa.
Neviđene, nezagrljene, prezrene.
Tamo su potamnele, otežale i okoštale, kao nagomilano pruće koje zaustavlja reku.

Otac je varao majku, prilično otvoreno, zarekla se sebi da neće tolerisati tako nešto.

Poslovna putovanja, večere, noćni pozivi i poruke, nervoza… Kažu da neverni muškarci osećanje krivice teraju ljutnjom i okrivljavanjem supruge. Zašto je onda i prema njoj bio hladan i grub?

Majka je vremenom bledela, kao živopisni akvarel zaboravljen na kiši. Lice joj se iskrivilo, držanje oklembesilo. Jak parfem i mentol bombone uspevali su u početku da zamaskiraju miris alkohola, ali vrlo brzo je i njoj tako maloj postalo jasno da mama previše pije.

Uprkos zavetu, kao magnet je privlače muškarci slični ocu. Prethodne četiri godine provela je čekajući da Marko ostavi ženu. Onu koja ga ne razume, zapustila se, zajedno su samo zbog dece i kredita.

Čekala bi još četrdeset i četiri godine da on nije ostavio nju. Zajedno sa suprugom je osnovao firmu, previše bi izgubio razvodom.

Pre Marka je bio Zoran, razveden i razočaran u ljubav.

„Ja sam emocionalno oštećen”, rekao joj je na samom početku. Znala je da je njena ljubav dovoljno jaka da mu zaceli rane i pomogne mu da ponovo veruje u ljubav. Ona ga neće povrediti kao bivša žena. Voleće ga toliko silno i nesebično da će vremenom njegovo slomljeno srce ozdraviti i kucati samo za nju. I njihovu dečicu.

Nakon nekoliko meseci shvatila je da je projekat „zaceljivanje Zoranovog slomljenog srca” timski rad. Pomagale su joj njegova sekretarica, konobarica iz obližnjeg kafića i njegova drugarica iz osnovne škole. Za njih sigurno zna, sluti da je bilo i drugih. Šanel 5, Ejndžel, Kelvin Klajn, neki jeftin cvetni, dezodorans Nivea

Pre Zorana bio je Toma… još uvek je razara sećanje na njega.

To je samo formalno, živimo kao cimeri, zajedno smo zbog dece.

Možda bih se i upecala na tu lagariju da me još uvek na promenu vremena ne žigaju mesta na kojima je moje srce već bilo polomljeno. Bio je neshvaćena dušica u nesrećnom braku, a ja njegova nežna tešiteljka u crvenoj svili obrubljenoj čipkom. Dočekivala sam ga i ispraćala sedam dugih godina, kao Penelopa odbijala prosce čekajući svog Odiseja. A Odisej, duša mila, čekao da deca završe osnovnu školu. Pa srednju. Kad mi je, još uzdrhtaloj od voljenja, blago pomućene svesti od uzburkanih hormona, saopštio da se boji da bi razvod loše uticao na njihovo studiranje, trgla sam se iz pijanstva i uz bujicu pogrdnih reči izbacila ga iz našeg ljubavnog gnezdašceta. Posle je pričao da sam neuravnotežena, histerična i labilnog afekta. On kao psihijatar morao bi da zna kako izgleda eksplozija dugogodišnjeg zatomljenog besa koji se kupio i rastao i pretvarao čistu ljubav u suvi barut. I tako sam posle „ljubavi” sa psihijatrom završila na psihoterapiji. Prvih šest meseci sam samo plakala, zatim godinu dana besnela, a onda se u meni nešto poslagalo i umirilo. Bol je nestao kao kad majka poljubi.

Nastavi ti samo formalno, srećno vam bilo. Meni treba nešto istinito.

Svetlost ljubavnih reflektora u početku je opojna, ali vremenom počinje da prži i guši. Realnost se poput lopova ušunja na pozornicu, a balska haljina postaje ofucana.

Sitne nesavršenosti i svakodnevne banalnosti poput pepela padaju na scenu, a nevidljivi režiser srdito ruši scenografiju i razbacuje rekvizite.

Stop! Stop! Ovo ništa ne valja! Dajte mi nove glumce! Zahtevam nove glumce!

U knjizi „Dani napuštenosti” glavnu junakinju iznenada napušta muž, to saznajemo na samom početku priče. Kasnije postaje jasno da je mnogo pre toga ona napustila sebe.

Moja mama je lepa i radi na Instagramu. Ja mamu mnogo volim. Voli i ona mene, ali samo kad sam dobra. Zato se trudim da često budem dobra, ali ne mogu baš uvek. Jednom mi je plavi sladoled pao na belu haljinu i mama se jako naljutila. Htela je da i ja budem na reklami, ali dok me presvukla, svetlo se pokvarilo. Najviše me voli kad je zlatni sat. Tada me grli i diže visoko, vrtimo se i smejemo. Ne volim kad čika fotograf ode, mama tada samo gleda u telefon. Smeši se, ali ne meni. Meni da tablet i kaže mi da sam velika, da mogu sama da se igram.
Moja mama lepo miriše, kao na reklami, oko nje skakuću ljubičasti cvetići. I ima mekane ruke. Ne miluje me često, ali ne zato što me ne voli nego zato što su njeni nokti skupi.
Deca u školi mi se rugaju zato što su videla moje slike na noši. Mama kaže da mi zavide. Ne znam šta je to zavide, ali sviđa mi se zato što mama izgleda zadovoljno kad kaže da nam neko zavidi.

Gledam prvi sneg i ne osećam ništa. Ravnodušna sam, hladna, prazna. Zaleđena, okovana lažima o sebi u koje još uvek verujem. Ljudi su opasni. Niko me neće voleti kad me stvarno upozna.

Pahulje plešu svoj ples za mene, nedostojnu. Ne mare za laži, kao da vide istinu kroz njih.

Možda ima ljudi koji nisu opasni.

Možda će me neko voleti kad me stvarno upozna.

Možda jesam dostojna ljubavi.

Možda.

I možda ću jednom poverovati u to.

I ponovo se radovati plesu prvih pahulja.

Stojanka Dakić je niska žena koja sve zna. Sitna je, skoro neprimetna. Oči joj se skupe dok te ispituje. Kao da snima svaku reč. Važno je znati sve o svima. Dok ti prenosi abere o ljudima koje znaš samo iz njenih priča, zvuči kao telegraf. Važno je prenositi informacije. Činjenice začinjene osudom koja povremeno provejava. Cccccc, zamisli samo!

Stojanka Dakić je toliko posvećena životima drugih da za svoj vremena nema. Ionako nije posebno zanimljiv.

Muž alkoholičar. Beskoristan, osim kao vreća za udaranje pogrdnim rečima i prezrivim pogledima. Nije fizički agresivan.

Sin sitni kriminalac, ni u tome nije uspešan.

Ćerka… kako opisati ćerku? Bezlična. Mrvicu pakosna.

Da li je Stojanka Dakić nevidljivo sveprisutna u životima ljudi koji možda i ne znaju da ona postoji zato što u svom ne nalazi ništa interesantno?

Ili su njeni ukućani takvi zato što za njih nikada nije imala vremena?

Teško je reći.

Stojanka Dakić je nesrećna žena. Nesrećnost malo popusti stisak dok sitnim očima traga za pukotinama u životima drugih.

Tragam za veselim pričama, toplim, nežnim, u bojama radosti. Umesto njih, javljaju se tužne, tamnoplave kao duboko more. Slušam ih. Za njima dolaze uplašene, tamnosive i ispranocrne. Nakon što sam ih sve čula, javljaju se ljutite, crvene poput lave Popokatepetla.

Iz guste tmine teških priča pomalja se svitac. Jedan, pa drugi, pa treći, čitav roj svetlih, laganih, veselih dogodovština.