Pozvala sam taksi danas, uobičajena destinacija, pošta.
Vidim da je taksista krenuo nekim krivudavim putem, „maaalo“ daljim.
Pomislila sam da oćutim, Novi Sad je to, i da me vozi oko celog grada neće biti strašno skupo.
Ali nisam.
Nisam htela da oćutim.
Rekla sam mu da mislim da je bulevarom dosta kraće.
Pogledao me u retrovizoru i rekao- mislite?
Rekla sam da, mislim.
Stigli smo do pošte, taksimetar je otkucao 180 din.
Onim drugim putem bude 150 din
Opet sam pomislila da oćutim.
I opet nisam.
Rekla sam mu- obično bude 150 din.
Dala sam mu novčanicu od 200 din i očekivala kusur 20
Dao mi je 50
Uzela sam novac, zahvalila se i izašla.
Zadovoljna.
Ne zbog 30din
Zadovoljna sam zato što sam se zauzela za sebe, zato što nisam dozvolila da neko pravi budalu od mene.
Ranije bih ćutala.
Sitan je to novac a taj čovek mi nije bitan.
Ranije bih tako više puta u toku dana pomislila- to je sitnica, nije toliko bitno.
Pa se u toku dana nakupe sitnice, pa u toku nedelje, meseca, godine….previše postane, baš previše.
Zato što, koliko god zvučalo kao fraza, život jeste sačinjen od sitnica.
Mnogo neprijatnih sitnica- neprijatan život.
Mnogo prijatnih sitnica- prijatan život.
U zavisnosti koje sitno nam je bitno , il’ ćemo kvariti il’ popravljati život 🙂
Genijalno, radi se zaista o pricipu! Jedino tako otvoreno moze covjek da izadje na kraj sa onima koji su beskrupulozni
Kad sam isto to uradila sa taksistom, ispala sam svima losija od njega. Svima osim sebi. Nije 30 din u pitanju vec stvar principa. Podrzavam!