Za sve vas kojima govore da su preosetljivi

U roku od par dana dve različite osobe su mi o meni rekle isto.
„Samo“ su drugačije formulisale.
Jedna je rekla- ti si preosetljiva.
Druga je rekla- ti si jedna nežna tanana duša, čuvaj to.

Ja jesam osetljiva.
Nekom previše, nekom nežno i tanano.

Osetljiva sam od kad znam za sebe.

Do nedavno sam i ja mislila za sebe da sam preosetljiva. Dosta njih mi je to reklo.

Sada znam da nisam preosetljiva.

Samo sam osetljiva.

Ni bolja ni lošija od drugih. Samo drugačija po toj svojoj osetljivosti.

Dugo sam verovala da mi je to mana. Da treba nekako da postanem manje osetljiva.

Sve dok nisam saznala za pojam visoko osetljiva osoba (highly sensitive person)

Možda će nekom ovo zvučati kao sitničarenje i cepidlačenje.

Kao da je bitno, preosetljiva ili visoko senzitivna. Moš misliti.

Nekom. Meni nije. Meni je ta razlika napravila ogromnu promenu u viđenju mene same.

Nisam previše nešto, ne fali mi ništa.

Nisam ni bolja ni lošija od drugih. Samo drugačija po toj svojoj osetljivosti.

Rodila sam se sa osetljivijim nervnim sistemom i to je to.

Kao što se neko rodi visok, a neko nizak. I jedno i drugo ima svoje prednosti i mane.

Tako se neko rodi sa manje ili više osetljivim nervnim sistemom.

Dr Elaine Aron, klinički psiholog i naučnica, je među prvima skrenula pažnju na to da se neki ljudi (oko 20% populacije) razlikuju po ovoj karakteristici. Više o tome ona govori u ovom videu.

Neka od pitanja koja ona postavlja, i koja pomažu da utvrdite da li ste visoko senzitivni su:

  • da li vas lako preplave stvari kao što su jaka svetla, snažni mirisi, grubi materijali, zvuk sirena?
  • da li se uznemirite kada imate da uradite previše stvari u kratkom vremenskom periodu?
  • da li izbegavate nasilje u filmovima i TV serijama?
  • da li tokom dana sa mnogo obaveza imate potrebu da se povučete u krevet ili zatamnjenu sobu i na taj način malo predahnete?
  • da li vam je izuzetno važno da život organizujete tako da izbegnete uznemiravajuće ili preplavljujuće situacije?
  • da li uživate u delikatnim mirisima, ukusima, zvucima i umetničkim delima?
  • da li imate bogat i kompleksan unutrašnji život?
  • kada ste bili dete, da li su vas roditelji i učitelji smatrali osetljivim i stidljivim?

Na njenom sajtu hsperson možete da pronađete još upitnika i korisnih materijala o visoko senzitivnim osobama.

Prema jednoj definiciji, visoka senzitivnost je „osobina koja se ogleda u dubljoj i temeljnijoj obradi senzornih podataka i uzrokovana je biološkim razlikama njihovog nervnog sistema.“

Naglašavam ovo- biološke razlike nervnog sistema zato što je ranije visoka senzitivnost često bila poistovećivana sa stidljivošću, socijalnom anksioznošću i introverzijom.

Kao što ne možete zameriti nekom što je previše visok ili nizak, jer je to nešto na šta osoba ne može da utiče, tako ne možete zameriti nekom da je preosetljiv.

Kada sam saznala za postojanje ove osobine doživela sam veliko olakšanje. Shvatila sam da je sa mnom sve u redu, samo sa drugačija. Ni bolja ni lošija. Drugačija.

Pitanje koje mi se nametnulo je- šta dalje s tim?

Neću valjda da idem okolo, obaveštavam ljude da sam visoko senzitivna, da nisam kriva za to i da prema meni treba da se ponašaju drugačije, sa posebnom pažnjom.

Mislim da nije u redu maltretirati druge, ali isto tako nije u redu maltretirati ni sebe.

Misliti loše o sebi zbog svoje drugačijosti nije u redu.

Veliku razliku u doživljaju sebe i samim tim u svom samopoštovanju sam doživela samom svešću o tome da je ta moja osobina, visoka senzitivnost, nešto na šta ne mogu da utičem i nešto što ne treba da menjam.

Ono na šta mogu da utičem je da prvo ja sama uvažavam svoju različitost i svoje potrebe.

To znači da sam svesna da mi povremeno, češće nego drugima, treba povlačenje i punjenje baterija. I to i radim. Ne teram sebe na tempo koji imaju drugi. Poštujem svoj tempo.

Svesna sam koliko osećanja i raspoloženja drugih ljudi utiču na mene i zato kad god mogu biram društvo.

Svesna sam da niko nije u obavezi da titra oko mene, ali isto tako sam svesna da je moja obaveza da se povučem iz odnosa koji me iscrpljuju i povređuju. Sa nekim ljudima je moguće napraviti zadovoljavajući kompromis, sa nekim nije. I to je u redu.

Kao što sam napisala na početku- nekim ljudima sam previše, nekim sam nežna i tanana.

I to je u redu. Ne moraju da se menjaju oni, ali ne moram ni ja da menjam nešto što ne mogu da menjam.

Bitno je da sam svesna toga, da ne krivim ni sebe ni druge, nego da prihvatim ono što jeste.

Zašto ljudi smatraju da je loše biti emotivan ili osetljiv?

Ovo pitanje mi je postavljeno ispod statusa sa početka teksta.

Biti emotivan ili osetljiv u vremenu i društvu u kom živimo nije lako. Ali ne znači da je loše. Čak mislim, i iskustvo me uči, da kada prihvatimo sebe sa svojom osetljivošću i emotivnošću, kada naučimo da čuvamo i negujemo sebe, da postavljamo granice i biramo ljude s kojima ćemo biti u bližim odnosima, da tada emotivnost i osetljivost postaju prednosti.

U mom slučaju, emotivnost i senzitivnost su doveli do toga da znam mnogo o emocijama i psihologiji, da na taj način pomažem ljudima.

Da nisam emotivna i osetljiva, ne bi bilo ovog bloga. Ne bi bilo knjige Putovanje u središte srca.  Ne bih radila posao koji volim, na način koji mi se sviđa i odgovara.

Trebalo mi je dosta vremena i rada da dođem do toga, ali definitivno je vredelo.

Da, neki ljudi emotivnost i osetljivost smatraju slabošću i nedostatkom. To nije problem.

Problem je kada sami počnemo svoju emotivnost i osetljivost da smatramo nedostatkom.

Da se trudimo da budemo manje nešto što jesmo a više nešto što nismo.

To je siguran put u nezadovoljstvo i promašen život.

Meni je saznanje da postoji osobina koja se zove visoka senzitivnost napravila ogromnu promenu u životu. Promenu na mnogo, mnogo bolje.
Saznanje da nisam ni previše ni premalo nego sasvim dovoljno ali malo drugačije.

Nadam se da će i nekom od vas koristiti. Ako ste visoko senzitivni ili imate neku takvu, nežnu i tananu dušu u vašem okruženju.

Ako ste prepoznali sebe u opisu visoko senzitivne osobe, volela bih da čujem vaša razmišljanja na ovu temu.

Da li prihvatate svoju senzitivnost i kako se kao takvi snalazite među ljudima? Na koji način ona utiče na vaš život?

 

Iz knjige „Putovanje u središte srca“

 

Želite da:

  • više volite sebe
  • povećate svoju emocionalnu inteligenciju
  • ulepšate i obogatite svoju svakodnevicu?

Knjiga „Putovanje u središte srca“ može da vam pomogne u tome!

Sjajna knjiga, pravi melem

Srbijanka Jović

„Profesionalna, stručna, a opet topla, lična i milujuća.“

Jelena Veljković

Pisana je jednostavnim i razumljivim jezikom, uz mnoštvo primera, ilustracija i konkretnih načina da život živite lakše i lepše.

U ovoj zbirci psiholoških tekstova obrađene su neke od sledećih tema:

  • ljubav prema sebi
  • odnosi sa drugim ljudima
  • srećan život
  • emocionalna inteligencija
  • asertivnost

 

Pročitala sam Vašu knjigu, nisam oka sklopila od sinoć a radim od 14h i ne žalim ?
Nakupila sam se energije za sto godina!?
Svaka Vam čast ?
Tražili su mi ljudi na čitanje i ne dam! Ljubomorno je čuvam! ?Mogu samo iz moje ruke da bace pogled da ne bi oštetili moju amajliju za lepo raspoloženje i ispravno razmišljanje ?

Hvala Vam ? ”

Želite knjigu “Putovanje u središte srca” u svojoj biblioteci? Da vam bude pri ruci svaki put kad vam zatreba razumevanje, uteha, ohrabrenje i vetar u leđa?

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

65 thoughts on “Za sve vas kojima govore da su preosetljivi”

  1. Pronalazim se u skoro svim segmentima. Nekada, zbog te visoke osetljivosti, dolazim u situacije da me neke reci ili dela toliko povrede, sto bi
    sa druge strane neki drugi ljudi to ignorisali. Takodje, u recimo ljubavnim odnosima, ne zahtevam, vec mi je prirodno i normalno da imam puno paznje, da sam pazena i mazena.. 🙂 Kao i da se brzo naljutim i jos brze odljutim, jer nisam osoba koja moze da bude ljuta, vec ili istrpim neko vreme ili odmah odbacim to sto me povredjuje. Pretacan tekst.

    Odgovori
  2. Prosvetljena sam. Kad se osvrnem do svog detinjstva do dana danasnjeg… sada mi je jasno. Sad znam sta je…i da je sa mnom sve u redu samo sam visoko osetljiva. Primer jedan: Secam se kao dete kada smo uvece legli i kad nastane tisina pitala sam moju sestru da li i ona cuje pistanje u glavi kao Deda Mraz kad ide pa ona zvonca ali neznije. Ona se odvalila smejati. Ja to i dan danas cujem ali shvatila sam da je to zvuk mog pulsa i krvotoka (smesno). I to postaje glasno ali uz to stvaram muziku i tako utonem u san. Osetljiva sam na opojne medikamente. Mama mi je savetovala kad se tako jako uznemirim da popijem pola da me opusti. Jednom sam samo i mislila sam da umirem, podsecala sam sebe da treba da disem da ne zaboravim, osecala sam paniku kao da nestajem. Moja cula su se gasila i to me je uspanicilo. Ne mogu da podnesem buku, pritisak, nerazumevanje, odbijanje. Ne umem da kazem NE da ne bih nekog povredila i kad moram nekog da odbijem uzasno se iscrpim u napinjanju da to bude sto uvidjavnije i prihvatljivo. Ne mogu podneti osecaj krivice makar me muz optuzio sto nisam kupila sapun. Ne mogu podneti guzvu i neosetljive ljude. Frustrira me. Ljuti. I onda budem ljuta na sebe kako drugi ljudi to uspevaju. Ispadne da ne volim zabavu, ali prosto…mogu jedno vreme i kad mi je dosta ja moram da odem imam potrebu da se osamim i izmeditiram. Da otpustim sve to iz glave. Ne mogu,postane mi bolno. Nikom nisam uspela to da objasnim a da me neko shvati. Nisam ni sama znala sta mi je. Pocela sam da tonem jer „nisam normalna“. Htela sam da budem jaca, da me ne pogadjaju razne stvari, sitnice…sve je tako pojacano. Da se ocelicim. Ali sada shvatam. HVALA, HVALA! Imam izrazenu intuiciju. U tome uzivam. Kao da mogu da predvidim sled dogadjaja. Kreativna sam. Volim da crtam, slikam, fotografisem. Radim kod kuce i radim nesto sto volim. Mana mog posla je sto radim sa zenama. I umorim se od tudjih problema, dozivljaja, osecaja, raspolozenja itd. Kad zavrsim zakljucam kapiju da mi neko ne bane (bilo ko) i meditiram pola sata sat koliko mi dete dozvoljava. Prosto preka potreba kao vazduh koji disem…. I jos mnogo primera. A sad me jos zaintrigiralo razmisljajuci o svemu tome… I moj sin je HSP. Svi dodju do zakljucka da je bas emotivac. Nije razmazen samo je izuzetno osetljiv. Sad mi je i to jasno. Tri godine vrtica. Prve dve on se igra sam sa sobom. Znam ime mozda jednog deteta ili dva. Brinulo me to. Ali njemu to nije predstavljalo problem. Njemu je tako bilo lepo. Kaze: Ja sve otpustim, uzmem igracku i igram se sam sa sobom jer me svi nerviraju, trce, deru se itd. Kad pitam Vaspitacice kakav je i da li se uklapa. Da, sve je u redu, on je jako dobar i poslusan i jako lepo vaspitan cak je i predobar za jednog decaka. Testove koje rade pred skolu psiholog mi je rekao: Jedan od retkih u generacijama. A u skoli (prvi razred) tone, povlaci se u sebe, nista ne prepise. Idem kod uciteljice vise puta da pitam sta nije u redu, sta on radi na casovima? Osecam neki problem i ne pronalazim nikakav odgovor ili zakljucak. Prvih dana je sedeo sam u zadnjoj klupi. Tako je hteo. Osecao se sigurnije. Uciteljica kaze da je izuzetno socijalizovan, igra se sa drugarima, dobar je itd. Ali da voli svoj prostor. Da ima trenutak kad mu je potreban prostor. Kaze „Kad imate specificno dete“. I da je „svilen“. I da „cekamo neki klik“ jer svakom detetu dodje taj neki klik. Da on na casovima odluta u svoju mastu i ona ga mora opominjati da nastavi. Da ja treba da imam vise samopouzdanja. Ali nije to samopouzdanje, ja osecam neki problem. Dete me preklinje da ga ispisem iz skole, da mrzi tu ucionicu, drugare i uciteljicu. Da ne moze da pise i slusa jer je buka. „Buka je svi se deru i uciteljica samo prica prica i ne mogu da pisem i ni sam ne znam kad prestanem samo mi misli negde odu“. A uciteljica gura tempo i pritisak a HSP ne podnose pritisak. Sad mi je jasno. Sad znam i na cemu treba da radim da se informisem i da ga usmeravam i da ne vrsim pritisak. Da ne duzim dalje jer primera iz svakodnevnih situacija ima na pretek. Hvala na ovom tekstu.

    Odgovori
  3. Interesantna tema, naročito ako se osećate hipersenzitivnim. Međutim, ja to ne doživljavam kao manjkavost, kao teret… Nasuprot! Možda je bitan ugao posmatranja, brinu me oni koja su dijametralno suprotni od nas hipersenzitivnih, onih koji su duboko neosetljivi, ne brine me to u odnosu na mene lično, nego u odnosu na čovečanstvo. Trebalo bi govoriti o njima, jer obično imaju manjak empatije.

    Odgovori
  4. Pronasao sam vecinu svojih osobina koju ima visoko senzitivna osoba. I retko nailazim na sagovornika koji razume moju osetljivost. Vecina u nameri da mi pomognu mi govore da sam previse emotivan, pa me to jos vise povredi. U mom poslu detaljno analiziranje stvari me vremenom dovelo do toga da lakse donosim odluke, bile one ispravne ili ne. Ali u emotivnim odnosima ljudi moja emotivnost ponekad bude previse I smatraju to manom. Nikad se nisam trudio da to menjam kod sebe, ali definitivno moracu da naucim kako da sebe sacuvam od nekih situacija koje me iscrpljuju. Knjigu sam narucio, jedva cekam da je procitam. Daleko da cu sve svoje dileme resiti, ali bitan je prvi korak. Unapred zahvalan na prvom koraku ☺

    Odgovori
  5. Hvala Vam od srca! Ceo život slušam kako sam preosetljiva. I da treba da „očvrsnem malo“. Srećom, oduvek sam tog stava da čovek ne sme dozvoliti da ogugla na svoje emocije i da ne treba na silu menjati sopstveni doživljaj sveta. I hvala majci što me je oduvek učila da je u redu biti različit, ponekad čak i poželjno.
    Ja sam upornim ponavljanjem nekako stavila okolini do znanja da imam „problem“ sa određenim stimulusima u svakodnevnom životu poput mirisa, zvuka i naročito bola. Trebalo mi je dugo da objasnim da me boli nešto poput tapšanja po ramenu.
    Još jednom Vam hvala da sjajnom tekstu, pomogli ste mi da bolje razumem nešto o sebi što sam do sada samo nazirala. Sada su sve kockice složene, zahvaljujući Vama!

    Odgovori
  6. Hvala na korisnom tekstu, draga Jelena. Oduvek sam bila hipersenzitivna ili kao neki senzor, kako ja to zovem. Biću kratka. Smatram da je takvim ljudima život teži ali i duhovno mnogo bogatiji, širi, dublji. Ono što ću se potruditi da zapamtim iz Tvog teksta je da treba da naučimo da postupamo sa sobom drugačije, u skladu sa tom osobinom, da je prosto ispoštujemo i da se nosimo u životu s njom tako da služi našoj dobrobiti a da nam ne nanosi bol i štetu u ovom današnjem prilično neosetljivom, da ne kažem surovom društvu sirovog, onog najgrubljeg kapitalizma. Takođe treba da uvažimo činjenicu da s vremena na vreme treba da usporimo, i kao što reče doktorka s videa da ugrabimo 8 sati odmora i 2 sata ili meditacije ili šetnje ili bilo koje aktivnosti koja dozvoljava mozgu da ,,pluta“, odnosno da se isključi od svih stimulansa. Hvala Ti još jednom, knjiga koju si napisala ima predivan naslov i vrlo sam radoznala da je pročitam.

    Odgovori
  7. Pozdrav svima, posebno Jeleni i hvala na divnom tekstu. Citajuci vase komentare, svhatih da bas imam problem. Ja sam, ne znam kako bih se izrazila, valjda jos vise osetljiva od svih vas. O tome sam pricala sa psihologom pre par godina, i on mi je rekao da je moje ponasanje ustvari dokaz ljudskosti, velikog saosecanja sa drugima i da sam dobar covek. Ja bukvalno zaplacem kad vidim prosjaka na ulici (naravno da odmah otvaram novcanik u kome jedva da ima nesto, ali to podelim i dam), kad cujem da za neki tragican dogadjaj, u stanju sam da placem satima, a kad vidim ljudsku nepravdu, onda i danima. Otkako mi je majka umrla pre godinu i po dana, stanje se jos pogorsalo. Uzasno mi smeta sto su oko mene sve neosetljivi ljudi,. Koleginice i kolege na poslu me gledaju kao da sam pala s marsa kad skupljam pare za pomoc nekome, i naravno ne ucestvuju jer „nemaju ni oni“. Ja se najbolje osecam kad nekome pomazem, kad ucinim dobro delo radosna sam danima, a kad vidim da su oko mene sve hladni i bezosecajni ljudi prosto mi nije jasno zasto su takvi. Kad je neko bolestan, zovem i brinem se za njegovo zdravlje, a mene kad ne zovu, bude mi tesko sto su takvi. Zaplacem za svaku sitnicu, preosetljiva sam. Kako da sebi pomognem?

    Odgovori
  8. Pozdrav od jedne visoko osjetljive kolegice iz Sarajeva… Kao da sam sama ovo pisala o sebi, svaka čast na tekstu (ovom, a i svim ostalim tekstovima)
    Interesantno je što me svi smatraju izuzetno jakom osim moje primarne porodice (mati, sestra, pa i suprug), za njih sam uvijek bila „preosjetljiva“ jer mi je smetalo nešto, neki njihov postupak, a ne daj Bože da to neko učini njima 🙂 A to je posebna tema… A i čudili su se mojoj osjetljivosti na boje, mirise, zvukove, potrebi za osamom da napunim baterije jer oni uopšte nisu takvi…
    Uglavnom, u svojim četrdesetim godinama sam shvatila sve ovo što tu piše i da ja moram pratiti svoj tempo, ma šta neki mislili o tome jer ja sam ja a drugi su drugi (socijalna komparacija itd.)

    Ta me visoka osjetljivost i okrenula ka psihologiji i zaista uživam u svom poslu 🙂

    I da, i ja sam davno shvatila je najbolje da budem iskrena, da nekim ljudima i pokažem ranjivost i da je u tome moja snaga…

    Jelena, da Vas nema, trebalo bi Vas izmisliti 😀

    Odgovori
  9. Mene na poslu zovu „svilena“ ali mislim da to više govori o njima nego o meni. Kome smeta, njegov problem-ja njih ne zovem “ neotesani“, “ bahati“ itd.

    Odgovori
  10. Ja sam kao pametna i sama sam potrazila pomoc psihologa jos kao tinejdzerka, tada naucila da je najbitnije da budem iskrena na prvom mestu prema sebi. Posle toga sam sama shvatila da, ma koliko me cudno gledali, meni se energetski najvise isplati da i prema drugima uvek budem iskrena i cak i ranjivost da pokazem. I da je u tome zapravo moja snaga.
    I cak i ovako pametnoj i samoj svojoj majstorici, ovaj tekst je vrlo znacio, :-). Hvala!

    Odgovori
  11. Slicno sam i sam skoro otkrio. Ono sto je najbitnije je da sam otkrio i to da treba birati okolinu u kojoj se to cijeni. U toj okolini onda vise i nisam preosjetljiv, sto me cini mirnim i srecnim. A nakon toga postajem izuzetno jak. Zaista cudno, ali dosta je lakse kad znas na koji nacin da se nosis sa tim. Hvala na tekstu, lijepo je cuti da nas ima jos.

    Odgovori
  12. U društvu koje sa prezirom gleda na svaku vrstu različitosti ja sam prvu polovinu života provela fejkujući da sam kao i drugi ,osim kada naletim na srodnu dušu sa „radarom“,što je jednako pronalsku zakopanog blaga .Mi isti se brzo umorimo jedni od drugih kao neko predziranje i brže bolje zbrišemo i završimo sa nekim normalcem.Tako sam u zrelom dobu naučila da svoj dar koristim pogotovo u smislu „čitanja“drugih ,čime sam često i korak ispred ostalih pa je i mogućnost da izbegnem greške u životu veća .Da je bilo lako naučiti samokontrolu nije bilo lako.Bile su prisutne brojne fizičke manifestacije kao što su vrtoglavica,mučnina ,tahikardija …svašta nešto pogotovo kada je prostor mali a mnogo ljudi .Dovoljno da u jednom trenutku odete kod psihijatra kao što sam i uradila ako imate sreće i naidjite na nekog ko zna šta radi onda ste na konju a vaš dar postaje samo još jedno oružje a ne usud.Srećno

    Odgovori
  13. Da,zaista je bilo teško u mladosti,ali sada znam da smo mi tanane,isceliteljske duše… ja sam se pronašla u masazama i tako pomažem ljudima. Svojom pozitivnom energijom motivisem druge i to me ispunjava. Ali negativnosti svih vrsta izbegavam u širokom luku. ?

    Odgovori
  14. I ja sam hibep senzibilna osoba i to previse,dobila sam tu dijagnozu od doktora gde me on odlicno razume ,ali me nerazumeju drugi svi misle da nisam normalna,da neradim stvari kako treba,da je greska sto ljudima kasem istinu u lice,da neznam sta hocu ,da mi sve nesto fali,gledaju me kao dete sa druge planete.Ja znam sta hocu i znam da sam osetljiva,nezna,romanticna,plasljiva,placljiva,i jaka pored svix ovix vrlina i mana ali me nesto sputava neda mi mira stvara mi previse nervoze i stresa,previse ocekujem od drugih da me razumeju ,plasim se za svaku sitnicu ,vec unapred razmisljam sta ce da bude i sta ako bude,tu je moj problem koji niko nemoze da mi pomogne iz mog okruzenja,sem doktora koji je rekao da neprihvatam sve k srcu ,da neuzimam stvari i da neradim stvari koje me opterecuju koje mi zadaju veliku obavezu u glavi ,da necujem kada mi neko kaze nesto ,da iskuliram,ali ja to nemogu neide,bar kod mene i ja za sebe nemogu da nadjem resenje 🙁 Ova tema ,blog ili kako god ga nazovemo je veoma poucna i istinita hvala Jelena sto si podelila sa nama tvoje razmisljanje i iskustvo,nadam se da ce svima pomoci a i meni koji smo jos u pokusaju menjanja.

    Odgovori
  15. I ja sam jedna od onih koja je pronasla sebe u ovom tekstu! Moja preosetljivost je cinila da se godinama osecsm bolesnom, da raspilozenja ljudi uzimam „na srce“, pa me jos i muz „čeličio“ da ne budem takav „mekušac“.. I niko nije uspeo u svojoj nameri. Ostala sam to sto jesam „suvise emotivna“ ali i sazrela pa i prihvatila sebe takvu! Ovaj tekst mi sada jos vise daje snagu da je lepo biti drugačiji i voleti sebe upravo zbog toga a „kloniti se“ onih koji lose uticu na moje emocije..
    Hvala Jelena na svim objavama
    Divna si 🙂

    Odgovori
  16. Ja nisam jedna od vas… Ali moja djevojcica jeste. Nazalost, tako definisano me je osvjestilo tek prje dva mjeseca, a onda je sada 5,5 godina. Djete koje ne podnosi jake zvukove, ima culo mirisa kao cuko, koje smo danima trebali nagovarati da obuje nove cipele, koju sve zulja i svaka etiketa mora biti odsjecena…. sa potrebom da se druzi ali stoji postrani, kojoj treba vrijeme da sama odluci da ce se pridruziti djeci u igri… mene je sve to zabrinjavalo i imala sam potrebu da trazim pomoc, ali sam uvijek mislila da je pretjerujem. A onda su sa 4 poceli kosmari i to jakog inteziteta, da bi ljetosa dostigao vrhunac. svako vece se budila u tacno u 1,30. strah i plac, sanja bube kako hodaju po njoj, po krevetu, po zidu.. i onda sam zatrazila pomoc. S obzirom da zivim u Njemackoj to ocigledno nije tema o kojoj se ne prica. Doktorica koja je prati od kad je rodjena nam je rekla da je ona posmatra od bebe i da je ona visoko senzibilna osoba, da je moramo prihvatiti kao takvu, da nemamo strah od toga vec da je ucimo da kaze svoje emocije i da potpuno ukinemo crtane filmove. Do tad je ona gledala crtie pola sata dnevno, i „najstrasniji“ crtani je bio Pcelica Maja. Iskreno nisam vjerovala da ce to pomoci, jer pola sata i to bebecih crtica…… tri dana bez crtanja, i moja djevojcica pocinje da spava. Onda sam shvatila kako funkcionise, vratila film unazad …. i sad jos uvijek pokusavam da ucim i da je pratim… Nazalost vrlo malo literature ima kako se postaviti prema takvom djetetu, kako iz nje izvuci najbolje i kako reagovati na njene reakcije…. Voljela bih da mogu vise nauciti o tome. Za sad pokusavam uciti, pratiti je i najvaznije, prihvatiti je takvu kakva jeste….

    Odgovori
  17. ja sam ta 🙂 hiper senitive persona 🙂 i mene ljudi cesto kritikuju zbog toga. Ranije sam sekirala zbog toga,ali sada je sve drugacije. Biram ljude koji me okruzuju i tako pomazem se.

    Odgovori
  18. Zelim da kazem da mi je dragao da se neko posvetio i toj kategoriji ljudin – nas hsperson, i dragao mi je da sam sve ovo procitala jer se pronalazim u svemu ovome.
    Na zalost, ja nemam lepo iskustvo zbog svoje hipersenzibilnost, naprotiv, imala sam bezbroj neprijatnih situacija i bila povredjena bezbroj puta iako sam svesvna svoje preosetljivosti, nisam mogla da uticem i da menjam to kod sebe, a moram priznati da sam pokusavala to iskreno zbog svog zdravlja.
    Slazem se sa cinjenicom, da biti preosetljiv u danasnje vreme nije ni malo lako. Morate imati neke mehanizme odbrane od svega sto vas povredjuje. Ja to nisam uspela da ugragim u sebe. Na zalost kroz sve zivotne situacije idem srcem i emocijama, sto se odrazilo i na moje zdravlje. I na zalsost uvek kroz sve situacije koje me povredjuju jako tesko prolazim. To je tako i ja vidim da tu pomaka nema sto se tice moje kontole sa emocijama. I na zalost ti periodi prevazilazenja losih situacija, kod mene traju dosta dugo i iscrpljujuce. Ma koliko imala iskustva sa tom svojom osobinom, ne upevavam sebe da zastitim od emotivnog povredjivanja od nasputajucim dogadjaja.
    Ne mogu da kazem da ne voim sebe zbog te svoje osobine, jer ne znam kakva bih bila bez emocija, ali znam da je tacno da ljudi za tu osobinu hiperosetljivost, ne maju uopste reci hvale. To pogotovo nije dobro za nas same, ali sta cemo, jednostavno smo takvi. Moramo se snalaziti i ziveti sa tim, pa kako god.
    Dragao mi je da postoji i ta knjiga U srediste srca i volela bih sto pre da je procitam.
    Jos jednom hvala na prostoru i vremenu za ovu temu.

    Odgovori
  19. da, ja sam jos jedna preosjetljiva osoba, hvala bogu pa zivimo u ovom vremenu pa je lakse doci do informacija iako i danas se moze lutati trazeci odgovore,
    pronasla sam se u skoro svakoj izjavi,
    – preosjetljivost na zvukove, ponekad me vrijedja zvuk disanja druge osobe (ne pretjerujem)
    -preosjetljivost na mirise, osjetim i najdalje mirise, tesko je zivjeti sa tim u ovom svijetu zagadjenosti, duvana svuda i svih ostalih neprijatnih mirisa,
    -na boje, volim prirodne boje jos od kada sam bila dijete, bez, bijelo, njezno, epi napade* imam kada vidim neke kontraste, ili muzicke spotove sa prebrzim slikama, treptajima (kada kazem epi* …u svom traganju za dijagnozom kada sam kao ivana pokusavala stici ritam drugih cak i dalje… pa sam dozivjela kolaps, fizicki i emotivni, mi zaista posebno preosjetljivi vjerovatno dobar procenat nas ima neuredan eeg nalaz, ustvari preko 50posto ljudi na svijetu ima neuredan nalaz ali nikad nema nekih pretjetanih smetnji pa ga i ne uradi, (svakodnevne glavobolje uzimamo zdravo za gotovo),
    od kada uredno zivim nije me cak ni glava zabolila par godina a bila sam ovisnik o tabletama sto za trenuto olaksanje, sto da mi poprave stanje svijesti i budnosti i kontrolu raspolozenja), sad vidim da sam se pogresno lijecila i da mi zapravo i nije dijagnoza ta nego jednostavno preosjetljivost.
    -ne mogu da funkcionisem (citaj razmisljam, radim,pricam, zivim normalno) u neredu,
    -tv ne gledam, uopste mi nije jasan koncept nametnutog sadrzaja, vijesti biram,

    moj recept je: – higijena sna, koju nije bas lako postovati,
    -joga, tehnike disanja usavrsiti,
    -dosta vode i zdrava hrana, (strog rezim),
    -distanca od svega posebno ljudi koji izazivaju negativnu emociju,
    -setnja,
    -definitivno sat dnevno ili koliko ko ima vremena samo sa svojim mislima,

    mislim da bi svi mogli pisati dosta na ovu temu. dajem lajk za sve komentare i zelim svima da pronadju mir i mjesto u ovom svijetu.

    jelena cijenim volju da se osvijesti svijet o jos jednoj pojavi.
    pozdrav svima!

    Odgovori
  20. Niste mogli da objavite bolji teks u bolje vreme! Neizmerno sam vam zahvalna na tome. Upravo sam gledala svoju devojcicu koja je II razred Gimnazije kako odlazi na ekskurziju, primetila sam da je u grupi dece, ali sama…a zatim me je zapanjila zavesa na autobusu iza koje se krila. Shvatila sam da sedi sama i da nije zelela da to vidim -Zato sto bi znala moju reakciju da se pitam sve vreme gde sam pogresila i kako su mi deca tako odvojena od drustva i svoje generacije (potpuno isto kao i ja, ali sam se trudila zbog njih da mi ne budu toliko slicni). Poslala sam joj ovaj tekst, sa naznakom da svoju razlicitost treba da slavi a ne da je se stidi! Puno Vam hvala, spasili ste mi dan i podarili spokoj i njoj i meni.
    Svaku srecu u daljem radu i veliki pozdrav,
    Sanja Mihajlovic
    Cuprija

    Odgovori
  21. Zdravo svima!Sta reci na sve ovo,osim da mi je drago sto sam dio ove price,svi smo op[irni u komentarima ,jer si nas Jelena TAKLA U DUSU.
    Biti emotivan je dar od Boga,samo je vazno uspostaviti ravnotezu jer osobe sa visokom osjetljivoscu su lak plijen za zlonamjerne,kojih nazalost ima.Otud razumijem strah i zelju za promjenom,jer nas je gola stvarnost prilicno darovala mnogim poraznim iskustvima.Zato moramo imati neke dublje oslonce ,to moze biti upravo ta jaka emocija,koju treba njegovati,ista nas moze i uravnoteziti i osnaziti ,ojacati vjeru i idemo dalje lijepi i zadovoljni i dobri ljudi !!! Pozzz za sve

    Odgovori
    • Koliko posvecenosti necemu sto ljudi i ne vide i ne znaju a mogu uticati na ljudske zivote. Divno 🙂 🙂
      Ne znam da li sam i ja od tih osoba ali sam dobijala etikete razmazene osobe i neko ko mora da ojaca itd itd. Trudila sam se da budem neko drugi (za moje dobro) a nisam jos stizala da upoznam sebe…sve do momenta dok me nije moja dusa i telo nateralo na to. Od tad jako fizicki reagujem na situacije vanredne (stres, agresija, gomilu, neiskrenost, tragesije…), imam potrebu za povlacenjem, jako izrazenu empatiju, padove energije. Tesko mi je bilo da shvatim i prihvatim da nikad necu imati „normalan“ zivot. Moja porodica je cak pokazivala ljutnju i negodovanje zato sto nisam kao oni. Moram priznati da sa decom se osecam dobro :)….Nisam sigurna kako fukcinisati i opstati u odnosima…Divno je sto se obraca paznja naizgled na nebitno a jako bitno i predivne preporuke i savete
      Svako dobro 🙂

      Odgovori
  22. Vov, koliko komentara na jedan „običan“ tekst! Bravo, Jelena! Čini mi se da si pokrenula lavinu! Evo i mene, još jedne od vas (nas) HSP. Iako sam duboko u sebi oduvek znala sa sam malo drugačija od drugih, potvrdu za to dobila sam pre nekoliko godina upoznavši se sa radom doktorke Aron. U tom periodu sam zbog anskioznih epizoda išla na psihoterapiju (usmerenje transakciona analiza). Na prvom susretu sam rekla terapeutkinji da sam HSP, ona me je bledo pogledala i rekla „to je kao da ste mi rekli da ste bik u horoskopu“. Nije htela dalje da razmatra pitanje moje (pre)osetljivosti. Drugi slučaj, kod homeopate (iz medicinske struke). Kažem, „ja sam visoko osetljiva osoba“, a ona me pita „šta Vam je to“? Treći slučaj – kod fizioterapeuta. Kažem „ja sam osetljivija, smanjite mi tu struju koju puštate“, on kaže „ja u životu nisam pustio ovaj aparat na tako malu jačinu, kako možete da osećate tako mali napon? Jeste li sigurni da uopšte nešto osećate?“ Svako ima pravo da ne zna i to je u redu. Ali, da li je baš sasvim u redu da naši stručnjaci (čast izuzecima) nisu ni čuli za HSP, a kamoli se potrudili da nauče kako se radi sa HSP? Jedino se zubar uverio da sam HSP i donekle ukapirao šta je to uopšte, kada je obična anestezija koja obično deluje samo 4 sata kod mene delovala 24 sata 🙂 Onda je rekao „jao, imam još jedu pacijentkinju kao što ste Vi“. Samo jednu?!

    Odgovori
  23. Dobar dan. I ja sam jedna od vas. Trebalo je i meni vremena da shvatim da biti hipersenzitivan nije nedostatak nego,u neku ruku,i dar. Samo,ako se to ne osvesti,pa pustis da te vozi po inerciji,stradace nervi,pa jos neka dijagnoza..po izboru..Tako sam shvatila da moram da ovladam tom osobinom,a ne ona mnome.Kad vidim da hocu da puknem-povlacenje,mir,tisina,dugo tusiranje,spavanje,pevanje ili lepa muzika,lepi mirisi,pamuk..Mada,jos uvek nisam skroz ovladala vestinom samoocuvanja. Prelazim granicu cesce nego sto bih zelela. Vezbam asertivnost :).Ljudi obozavaju da mi se otvaraju i to me napuni do čepa,pa onda budem nervozna kad nemam uslova da se ispraznim..To ne volim,tad sam slaba. A inace volim moju senzitivnost. Placem i od lepote i od tuge. Volim da placem. A i da se glasno smejem. Osecam je kao neku vrstu moci i uzivam u njoj.Zbog mogucnosti da kroz sva cula i emocije intenzivnije dozivljavam i lepe stvari. Pokusavam da pravim selekciju sta pustam u svoje oci i usi,a i u usta,i iz njih.Volim da budem sama.Nisam uvredljiva, ni sujetna. Dosta dobro mi ide.Tako se cuvam.Pozdrav!:)

    Odgovori
  24. Draga Jelena, ovo je prvi put da ostavljam komentar na sajtu, jer me tekst toliko odusevio da nisam mogla a da ne napisem to ovdje javno 🙂
    Prije 5, 6 mjeseci sam procitala tekst o introvertima I potpuno se pronasla…jednostavno mi je sve bilo jasnije, zasto sam se cesto tokom godina osjecala „neprilagodjena“, zasto ne umijem da radim „networking“, tj.sirim mrezu poznanstava, zasto ne umijem da upoznam nove prijatelje lako I jos puno, puno mojih pitanja I nedoumica I ljutnji na samu sebe je dobilo odgovor – zasto sto sam introvert. Onda sam se sjetila tvog teksta o tome, procitala ga nanovo I dobila jos jednu potvrdu – da, introvert sam…zivot je postao toliko laksi :))) toliko sam bila manje ljuta na sebe, shvatila da ja jednostavno uzivam u tisini I treba mi vrijeme za sebe (mozda vise nego drugim ljudima), toliko sam sebi stvari „oprostila“. ukratko, prihvatila sam sebe. A onda prije par dana tvoj tekst o HSP osobama…kao da je bio jos jedno budjenje 🙂 jos malo prihvatanja sebe I razumjevanja svog ponasanja tokom djetinjstva 🙂 I komentari citalaca na tekst koji mi djeluju da se osjecaju kao I ja kad sam uvidjela da sam introvert. Mozda sam samo HSP (mozda on obuhvata I introverte, ali znam da se prepoznajem kad ti navedes kako se te osobe osjecaju I sta im je potrebno).
    Mislim da ti je ovo jedan od najboljih tekstova, predivan je, zaista ti hvala sto pises ovako lijepo, jednostavno I razumljivo, a opet strucno 🙂

    Odgovori
    • Hvala i tebi draga Vita, za lepe reči upućene meni i još više za to što si svojim iskustvom doprinela ovoj priči 🙂 Sve je lakše kad znamo da nismo sami i jedini na svetu „takvi“ 🙂

      Odgovori
  25. Draga Jelena, Hvala na divnom tekstu, ali i ostalim komentarima. Nasla sam sebe u bezbroj gore napisanih recenica. Dok sam bila mladja smatrala sam hendikepom sto sam drugacija i osjetljiva. Odrastanjem sam naucila da se volim i cijenim bas takvu kakva sam. I dan danas radije proctam vijesti nego sto ih gledam na televizijskom programu. Izbjegavam guzve, buku, negativne vibracije. Joga, setnje, vjezbe disanja i MUZIKA mi mnooooogo pomazu. Vazno je prihvatiti sebe bas takve kakvi jesmo i naci sebi slicne ljude za prijatelje. Hvala jos jednom. Veliki pozdrav!

    Odgovori
  26. Jedno je preosetljivost koja je posledica razvijene sposobnosti nervnog sistema da bude veoma osetljiv, kao što neki prijemnik radio signala može biti veoma osetljiv i tako pojačati veoma slabe sugnale, a drugo je biti preosetljiv u smislu ranjenosti ili uvredljivosti iza kojih se krije lična nesazrelost ili kako se to ranije nazivalo razmaženost ličnosti. Sebična ličnost biva ranjena kada je njeno ropstvo osećanjima osujećeno kao što sujetna (ponosita, uobražena) ličnost biva uvredjena kada je njena uobražena predstava o sopstvenoj vrednosti i veličini poljuljana. Ko pobedi sebičnost i sujetu, pobediće uzroke svoje preosetljivosti i moći će da ima osećanja adekvatna stvarnosti a da mu ona nisu iskušenje da zbog njih padne u depresiju.

    Odgovori
      • Slazem se potpuno sa Milosem…trebalo je pola zivota da shvatim da postoji razlika izmedju licno mojih emocija i onog sto hvatam „antenom“ …i dalje ne znam da se nosim sa tim…

        Odgovori
  27. Draga Jelena,
    divan tekst i tema koja me jako pogadja, ne zato sto sam visoko osetljiva osoba, vec zato sto moj sin to jeste. A na Balkanu je komplikovano biti vosoko osetljivi djak prvak- decak. Uhvatila sam seba da ga grdim zbog njegovih reakcija iako sam duboko uverena da gresim! Obozavam njegove rezone, razmisljanja, stavove, blagost i individualnost. Ali se plasim kako kroz dzunglu odrastanja da ga ne povrede previse pa da odustane od svoje razlicitosti. Dali ste mi divnu temu za istrazivanje i citanje, i nadam se da cu uspeti da ga osnazim,a ne da ogugla.

    Odgovori
  28. Draga Jelena, ovaj tekst mi je dosao u pravom trenutku. I ja na zaost i na sreću pripadam istoj grupi preosetljivih ljudi (kako bi nas drugi manje osetljivi okarakterisali) tj. grupi izraženo senzitivnih ljudi. S godinama sam se trudila da to smanjim i kako mnoge od devojaka koje su pisale ovde imala osećaj usamljenosti i neshvaćenosti. To u suštini nisam smanjila već sam samo uspela da smanjim količinu emocija sa kojima reagujem na neke stvari (npr. ranije kada bih čula da je neko bolestan (od koleginice komšinice sin) ili da se toj osobi desila neka tragedija znala sam da ceo dan razmišljam samo o tome i da me to duboko potrese kao da se radi o nekom ko mi je izuzetno blizak, i da me to raspoloženje drži i po nekoliko dana). Sada tj. zadnjih par godina (od kako sam dobila svoju decu) kao da sam izgradila neki zid oko sebe i kad takve stvari čujem (ili pročitam u novinama – a trudim se da ne čitam takve stvari u novinama, tv jako retko gledam i novine čitam selektivno) probam da ih „svarim“ intelektualno i filozofski i da ne dozvolim da se ta količina jakih emocija sruči na mene ko bujica i često mi i uspe. Osetim neki grč u stomaku ili mi pođu suze i onda podignem taj zid i zaledim tu količinu emocija. Ne uspeva to uvek, verovatno se to ispolji na nekoj drugoj strani. Al je manje jako. Reagujem na buku, na jako svetlo. I kad god mogu biram da budem u prostoriji sa dnevnim svetlom, takođe reagujem intenzivno i na mirise. I muzika je naravno vrlo bitna u mom životu, kao i pisana reč (knjiga pre svega, a u današnje vreme internet, tvoji tekstovi). Muzika i knjige me vode u drugi „lepši“ svet i olakšavaju mi život. Na žalost slabo tj. neredovno imam dovoljno vremena za fizičku aktivnost, a kada imam periode u kojima sam fizički aktivna lakše podnosim sve dnevne stresove i svoju osetljivost na njih. I neko je lepo rekao od devojaka da ta osetljivost ima veze sa strahovima (ne kaže narod džabe – u strahu su velike oči) i da u odnosima sa ljudima osećajnost nije od pomoći (tu sam još uvek zaglavljena i treba mi pomoć al i tu počinjem da se prizemljujem i da amnestiram sebe – u smislu da ne moram da trpim ono što mi ne prija pa makar bilo od bližnjih, da ne moram sebe da silim ne nešto što moja duša neće i da nisam zbog toga loša i sve više eskiviram takve situacije i takve odnose sa sve manje griže savesti, shvatajući da to nije ljubav i da svako ima pravo da bude drugačiji al da treba da poštuje potrebe nekog drugog i da taj neko drugi treba da poštuje njegove potrebe i kao što reče jedna devojka – ne mora svako da me voli). 🙂
    Umorna sam pa sad gubim niti šta sam htela reći, pa će moje mišljenje biti malo konfuzno izrečeno. Da se vrati na fizičku aktivnost – primetila sam kada je zastupljena da lakše izlazim na kraj sa svojim osećajima. Samo da uspem da je imam u kontinuitetu (sa 2 dece, jednim malcem i drugim prvakom, poslom i svim ostalim svakodnevnim stvarima). Za sada gledam da pobegnem kao i Ivana na 10 min. u kupatilo (a ni to često ne uspevam jer mi neko od dece lupa na vrata) ili na terasu (a tu dođe mama da puši ili muž nešto da me pita) pa ni to ne uspeva često (naročito poslednjih mesec dana), pa nekad miroljubivo tražim svojih 10 minuta a nekad eksplozivno. Ali dobro bude dana kada uspem to sebi da priuštim i to malo. Pronalazim dosta istine u onome što su rekle Jelena Gostović, Ivana, Marija. A što se tiče devojke sa oblaka divno je da ima entuzijazma za mlade (jer je to sada nažalost „prevaziđena“ kategorija) i da se bavi takvim zanimanjem koji jeste icrpljujući ali je i jako blagorodan, što joj ispuni dušu i vrati tu emociju koju daje mladima.
    Tako i ti Jelena daješ nesebično svoje emocije (pored znanja koje si stekla svojim obrazovanjem i usavršavanjem) tako da drugima blažiš muke i osvetljavaš tamna mesta lagano bez agresije, pametovanja i nekih instant rešenja. Zato ti toliki ljudi daju „nazad“ svoje lepe emocije, jer osećaju i tvoju iskrenu posvećenost drugom biću. Hvala ti na tekstu, hvala i svim drugima na svojim iskrenim izjavama. Mislim da nam svima pomaže da vidimo da nismo sami i da treba da vežbamo neke tehnike – praktične da „obuzdamo“ tu divlju provalu emocija s jedne strane a sa druge strane da ispravnim mentalnim stavom očuvamo lepotu te osetljivosti i tananosti u odnosima sa drugima, empatiji.

    Odgovori
    • Draga Daniella, hvala i tebi za ovaj komentar, lepe reči upućene meni i svoje iskustvo koje si podelila.

      Odgovori
  29. Jelena, hvala na ovom tekstu. I ja sam se, kao i mnoge citateljke, pronasla u ovoj prici o osetljivosti. Ja sam nekada osetljiva manje, a nekada vise, cesto vise. Na primer, ja uopste ne gledam televiziju, imam televizor u kuci, ali vec godinama sam iskljucena sa kablovske mreze. Vesti, ukoliko zelim, procitam sa nekog internet portala. Radio cesto upalim, zbog muzike, koju obozavam, ali ga ugasim cim pocnu da „reklamiraju“ razne bolesti, jer zemlja u kojoj zivim veoma dobro zaradjuje od medicinske industrije. Kada to slusa neko ko gaji osecanje empatije, sazivljava se sa pricama koje cuje i pritom ukoliko je sklon vizuelizaciji, nije ni malo lako izboriti se sa svim tim negativnim mislima, na koje nas na neki nacin primorava ceo ovaj kapitalisticki sistem. To je samo jedan banalan primer, na koji je vecina ljudi osetljiva. Sta prouzrokuje osetljivost? Na osnovu sopstvenog iskustva, verujem da su u pitanju strahovi. Strahovi uzrokuju i stres. A visi nivo kortizola, pak menja citavu hemiju organizma, a samim tim i pogled na nasu stvarnost.
    Dosta sam citala o temi osetljivosti, bas iz razloga da bih se „ojacala“ i pomogla sebi da ne gasim radio kada pocnu da pricaju nesto lose ili da ne prekinem drugaricu kada mi prica o nekoj bolesti od koje je oboleo neko koga ona poznaje (neki ljudi, najcesce oni koji nisu osetljivi, a posebno ne prema osecanjima drugih, nemaju o cemu da pricaju, pa pricaju o negativnim stvarima), zato sto se previse sazivim sa pricom, dozivljavam je na sopstvenom telu i imam toliku dozu empatije da bih mogla da zaplacem u svakoj sekundi, a kasnije mi treba vremena da odagnam sve te informacije kojih se nakupim. Bas prosle godine kupih knjigu jedne americke, a pritom ‘nase’ psihologice ( ako se tako kaze psiholog u zenskom rodu ). Knjiga se zove „The Sensitive Person’s Survival Guide“, a napisala ju je Doktorka psihologije Kyra Mesich. To je knjiga koja potencira alternativno „lecenje“ preterane senzitivnosti. U ovom slucaju radi se o lecenju Bahovim cvetnim kapima. Ono na sta se Dr. Mesich fokusira je sposobnost empatije, koja zapravo predstavlja stanje, odnosno sposobnost da bukvalno osetimo emotivna iskustva drugih ljudi. Meni licno su Kyrina iskustva, a knjiga je puna personalnih iskustava, pomogla da bolje razumem stanje senzitivnosti sa kojim sam se rodila, a sa druge strane i da otkrijem carobnu istinu, da nisam jedina u svojim osecanjima. 🙂 To je olaksavajuca okolnost, jer znam da ima ljudi koji mogu da me razumeju.
    Veoma je nezgodno ziveti sa tolikom osecajnoscu, a pritom verovati da te niko ne razume. Tako sam zivela ranije. Zato tekstovi poput ovog dosta znace, isto kao i iskustva svih koji su izdvojili vreme da ih napisu u vidu komentara na ovom sajtu.
    I na kraju, mogu da podelim nacine na koje se ja borim sa sopstvenom senzitivnoscu, u nadi da ce nekome mozda pomoci. Dakle:

    – Duge setnje, kada vreme dozvoljava. Po prirodi, naravno. Veoma opustajuce i daje mi osecaj sinhronizacije sa sopstvenom prirodom. Dakle, mir, iliti nedostatak unutrasnjih konflikata.
    – Yoga, u mom slucaju kundalini. Plus, posebno praktikovanje pranayame, kontrole disanja. Moja omiljena tehnika „The Breath of Fire“ iliti „vatreni dah“, odlicna za odbacivanje negativnih misli.
    – Po receptu Dr. Kyre Mesich, iz knjige koju sam spomenula, Bahove cvetne kapi, u ovom slucaju Yarrow, iliti Hajducka trava, veoma korisna i mocna biljka koja zaista pomaze kod preterane osetljivosti.
    – Plivanje, iscrpljuje sve negativne misli i jaca telo i duh.
    – Ples i muzika…Po mom licnom iskustvu, muzika menja stvarnost, i to u roku od 20-ak minuta. Mene muzika razveseli i podigne do stanja euforije kada je iskombinovana sa plesom, pa to smatram posebnom vrstom meditacije. Inace, plesom se bavim dugi niz godina, vise rekreativno i iz hobija, bas zato sto nakon 20 minuta plesa, nivo seratonina poraste, i to ne samo kod mene, vec sam primetila kod svih svojim koleginica iz trupe, ekstremna kolicina radosti, reklo bi se bezrazlozne. 🙂

    Toliko od mene. Hvala jos jednom na tekstu. Mogla bih ja o ovoj temi do sutra, ali obaveze zovu.

    Veliki pozdrav!

    Odgovori
    • Hvala Marija za ove smernice za ponašanje i predlog za čitanje 🙂
      Za cvetne kapi nisam sigurna da li su placebo ili stvarno rade, ali verujem da ne škode. Sve ostalo- odlično!

      Odgovori
  30. Ja moju emotivnost i osetljivost volim…ali znam da mnogima smeta, kao što ima i onih koji je koriste.ja je nikada nisam „koristila“, zloupotrebljavala, nikada nisam očekivala od drugih da me „paze“ i „zaobiđu“!!! Ponekad pomislim da „primetim“ ono što niko ne primeti i da me zaboli ono što niko ni na površini „jagodica“ svoje duše ne oseti…a meni razara svaku putanju srca, mozga i duše…
    Najčešće nepravde prema drugima…ali…
    Danas sam mojim prvacima objašnjavala koliko je bitno znanje i svakodnevno otvoreni prozori njihivog uma…da ocena nije njihovo ime i prezime, da je promenjiva, da svako može korak napred, ali ima prava i na pad!!! Da je bitno da spoznaju sebe, vole sebe i ono što je u njima! Da nije bitno da li neko misli da je to malo ili previše, da oni trebaju da spoznaju „meru“, šire zapreminu, ali samo u okvirima svojih mogućnosti…Nikako do „bola“, samo dok prija i dok je „sa uživanjem“! Nikada zbog drugih, već zbog sebe…Videh u trenutku neke okice koje se smeju, par suznih…Priđe par njih i zahvali se…kažu „…lepo je da neko oseća i da mu je stalo…“! A oni imaju „samo“ 15 godina…
    Samo par sati posle toga „šamar“…tuđa samopromocija na „mom“ polju…Neko je imao sreće da pokaže svoj „novitet u radu širim masama“, da se pohvali kao prvi i jedan od retkih na polju u kome sam već par godina…Mi drugi…nismo bitni…nigde pomenuti…Bol po sred grudi…ali ok…lenja sam za samopromociju i ne mogu da se žalim! Uporniji i istrajniji dobiju šansu…i nije bitno ni spomenuti da ima onih koji su im „dali“ideju…u njihovom okruženju.
    A opet…par trenutaka nakon toga u holu me čeka grupa novopečenih brucoša…moji maturanti…sada sve one suze iz okica prvačića sijaju u mojim očima…Sigla moja samopromocija u „užim krugovima“…da me zagrli i zagreje…da me vidi…pita kako sam…
    Eto…svakodnevna klackalica na kojoj sam ceo svoj život…osmeh i suze…tiktiktak…tiktiktiktiktiktik-tak… moje iskustvo…bez mnogo razmišljanja…jer kada bi i njih iznela….bilo bi to duuuuuugooooo „putovanje kroz slike i reči“…
    HVALA JELENA…zahvaljujući tebe…neki događaji upisani u meni budu i zapisani…

    Odgovori
  31. Hvala vam puno! Ovo daje objasnjenje za tu preosetljivost,ali i put kako dalje i bolje.Ima to svojih prednosti:)

    Odgovori
  32. Ja mogu da osetim tuđa osećanja. Teško me je slagati. Čitam između redova. Primećujem kada istina nije celovita i kada se ulepšava ili preuveličava. Ponekad se uznemirim na nekom mestu bez vidljivog razloga. Brže se umaram, treba mi bar 10 sati sna. Više osećam svoje telo od drugih. Nepoznati ljudi na ulici mi otvaraju svoju dušu. Poznati mi pričaju sve i svašta, što možda i ne bi trebalo da se priča. Kao da mi na čelu piše „otvorite dušu, saslušaću vas, a neću vas osuđivati“. Jako mi smetaju glasni zvuci i zvuci koji se ponavljaju. Tokom dana mi treba tajm-aut, vreme samo za sebe. Kada imam goste, ili sam dugo na poslu, jednostavno odem u toalet da se bar na 5 min osamim. Jasno je – ja sam visoko osetljiva. Baš kao i svaka 5. osoba na planeti.

    Odgovori
  33. Draga Jelena, prvo hvala na tekstu. Moj utisak je da kod nas HSP još nije proučen i prihvaćen i da se neretko tretira kao „američka izmišljotina“ i „produkt drugačije kulture“. Svako ko je HSP (ja jesam) i ko je čitao ili slušao dr Aron, mogao je da dobije jasne naučne činjenice da su HSP jednostavno ljudi sa drugačijim (osetljivijim) nervnim sitemom. I tačka.
    Odrastala sam uz rečenicu da sam razmažena i da moram da ojačam i u skladu sa tim, godinama sam se trudila da se dokažem da sam ista kao i drugi. Tako sam „na nogama“ podnela „slamanje srca“ u tinejdžerskom periodu, izabrala jako zahtevno zanimanje, radila i po 10 sati dnevno, menjala firme, sve u nadi da ću biti kao drugi. To primoravnje sebe da se uklopim u način života većine odnosilo se na sledeće: mislila sam – ako ne radim i ne postižem sve kao većina (vršnjaka), onda sa mojom sposobnošću nešto nije u redu. Nesrećna, ali uverena da je jedino tako moguće, protoiv sebe, nastvaila sam još jačim tempom i posle desetak godina, pala. Potpuno.
    Sada sam u srednjim tridesetim, upoznata sam sa HSP i, samim tim, i sa samom sobom. Ali, svoju realnost još ne doživljavam sa lakoćom, jer se posle svega osećam iscrpljeno i nesnađeno. Ja, koja sam uvek okrenuta rešenjima, za sebe ga još ne vidim.
    Ono što sam naučila ili isprobala na svojoj koži i što može pomoći HSP rado ću podeliti:
    – HSP obično imaju povišen hormon stresa (kortizol) pa je relaksacija obavezna. Masaža, šetnja, joga, vođenje ljubavi, zagrljaji, kućni ljubimci, meditacija, molitva…bilo šta što može da opusti telo
    – Sami ste sebi najvažniji, pa izbegavajte ljude ili situacije za koje znate da vas uznemiravaju ma kako to drugima izgledalo
    – Higijensko-dijetetski način života. Zvuči čudno ali radi. Ustajanje na vreme, tri obroka dnevno, dve užine, hidratacija, manje ugljenih hidrata, više biljnih vlakana. HSP se bolje osećaju kada imaju uredan režim života, idu u prirodu i umereno su izloženi sunčevoj svetlosti.
    – Igranje tj. negovanje unutrašnjeg deteta- igranje u bilo kom smislu, najbolje radite ono što ste voleli kao deca. Ako ništa, onda bar pevajte dok se tuširate.
    S obzirom na to da samo i u Srbiji zaključili da HSP zaista postoji i da nije „američka izmišljotina“, možda bi bilo dobro da se (kao i u Americi) sami HSP organizuju u grupe podrške.
    Jedni bez drugih ne možemo.
    Srdačno,
    Ivana

    Odgovori
  34. Ceo svoj život slušam da sam preterano osetljiva i da zaplačem kada Badza kidnapuje Olivu! Jeste takva sam ali nikako sebe nisam mogla da promenim, i sa godinama sam sve više osetljiva. Sada imam sina od 5 godina i vidim isti „problem „. Čak sam i ja sama htela da ga vodim kod psihologa da vidim gde je problem. Često plače, igra se sa društvom a onda se naglo povuče i posmatra. Jednom smo došli u obdanište po njega, sedeo je sam ali ne u ćošku već na mestu gde ih je sve mogao videti i posmatrati ali ipak sam. Kada sam pitala vaspitacice da li treba da ga vodimo kod psihologa rekli su da ne treba, da je on takav i da ga takvog trebamo prihvatiti. Sada se javlja drugi problem, roditelji druge dece komentarusu „drugačije ponašanje “ mog deteta. Od tada visim po internetu tražeći nešto na tu temu. I HVALA VAM PUNOOOO NA OVOM TEKSU, POMIGLI STE MI DA BOLJE RAZUMEM SEBE A PRE SVEGA SVOJE DETE I DA MOGU SVIMA DA ODGOVORIM DA JE MO DETE ROĐENO SA ONIM ŠTO NJIHOVA DECA TREBA DA STEKNU I DA NAUČE! Kupujem knjigu obavezno!

    Odgovori
  35. Po strukturi: d a .Jesam hipersezibilna.To je moja boja i moj sadržaj.
    U stresnim situacijama postajem snažna jer tačno znam za koji put moram da se izborim i nikakve prepreke me neće zaustaviti..
    Kada mi kažu da sam hipersenzibilna,to nekad ima i negativnu konotaciju.Ne bunim se.Pustim.
    Ne moramo svima da se dopadnemo.

    Odgovori
  36. Za sebe mogu reci da spadam u kategoriju visoko senzibilnih ljudi. Nazalost mnogi u mom okruzenju to smatraju mojom manom i jasno mi stavljaju to do znanja. Hvala vam na divnom tekstu, ali imam pitanje moze li se ikako uticati na to, cisto da lakse prihvatimo realnost? Neki savet? Jer nije to bas lako prihvatiti, takav sam i to je to. Bar meni.
    Srdacan pozdrav

    Odgovori
  37. Jako je teško biti osjetljiv u ovom ovakvom svijetu, kad duboko proživljavaš nešto na šta drugi i ne obraćaju pažnju. Biti osjećajan je i krst koji moraš nositi na leđima, a i Božiji dar i neophodnost da bi ovaj svijet opstao. Što bi rekao Ivo Andrić: „Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.“

    Odgovori
  38. Одличан текст! Драго ми је да је на прави начин расветљена особина нас- тананих душа!

    Odgovori
  39. Predivan tekst… Koliko je meni problema donijelo samo misljenje da „moram da se promijenim“ i da „moram da ojacam“ i umorila sam se od toga jako. Sada moram drugacije da gledam na to, da prihvatim, a kada covjek prihvati neke stvari tek tada su moguce i promjene na bolje. Hvalaaa… odlican blog. I knjigu kupujem prvom prilikom :). Lijep pozdrav!

    Odgovori
  40. Ova osobina je veoma snažno uticala na moj život. Jedno vreme ga i vodila i to ne u dobrom pravcu.
    Od malih nogu sam išla u ‘moj svet’. Svet Mirisa, Boja, Slika, Muzike, Stihova, Osećaja. Nisam znala šta radim, kako se formiram ali sam znala da mi je to POTREBNO. Nakon buđenja u kasnom adolescentskom dobu nakon spoznavanja sebe i nakon otkrića rečenice TO JE OK (smeta mi buka, smeta mi takvo društvo, danas sam naročito osetljiva, imam lošu nedelju, rastužio me miris jeseni – TO JE OK), uspela sam da se pomirim sa sobom.

    Mnogo je trebalo vremena, truda, živaca i snage ZA SEBE, za razumeti sebe. Ali dala sam sebi vremena, razumevanja, ljubavi, dovoljno da sad mogu sebi da objasnim svoju ‘prenaglašenost’ kako je ja zovem.
    Iz loših odnosa izlazim lakše, okružujem se lepim stvarima, praktikujem Yogu, čitam korisne tekstove, knjige, novine ne otvaram a kad naiđe period da sebe opet kinjim što sam u ‘tečnom stanju’, umem da prepoznam svoj nalet osećajnosti (makar nekad ne bio ničim podstaknut). Ovo sve nekako dolazi sa godinama kod ljudi (ali ja i dalje verujem da ‘manje osećajni’ ne ‘kontaju’ dubinu ovog otkrivanja već po inerciji delaju u životu pa im zrelost sedne usput negde na mesto (?)).

    Ne mogu reći da sam u potpunosti uspela da se pomirim sa tim ali mogu reći da sam svesna svoje osobine i voljna da zauvek radim na tome da se ne odražava na moj život negativno. U inače komplikovanim odnosima sa ljudima, Osećajnost nije od pomoći! 🙂

    Želim da se zahvalim Tebi, Jelena na predivnim tekstovima koji su uvek pitki, razumljivi, deljivi sa svima, upotrebljivi, praktični i od velike pomoći (i podrške) nama Osećajnima koji vodimo borbu sa bilo čime iz segmenta svoje ličnosti, neprekidno.:)

    Odgovori
    • Hvala i tebi Jelena, za lepe reči i iskustvo koje si podelila ovde 🙂
      Ja mislim da je osećajnost od velike pomoći, kad naučimo da živimo s njom i kada je prihvatimo.

      Odgovori
  41. Ja sam jedna od tih,mislila sam do sada da mi je to mana.Prvom prilikom kupicu vasu knjigu :-)divni ste!!!Veliki pozdrav

    Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *