Sloboda na svakom koraku šŸŒ„

šŸ“ššŸŒ³

31. jul 2023.

5.20 h

Nebo tamno, oblaci gusti. IzaÅ”la na terasu sa Å”oljom kafe, pomirena sa tim da sunce ovog jutra otkazuje nastup. Tim pre me obradovao prizor plavog neba usred debelih mrkih oblaka, poput ekrana uokvirenog rumenilom. Sunce se proguralo, oblaci razredili i otplovili, kao dim. U zapisivanju dramatičnih događanja na nebeskom svodu prekida me rotvajler Reks. Zahteva maženje. Preko dana je zatvoren u boksu, da se prolaznici ne plaÅ”e. Noću skita, ko zna gde. Jutrom se vraća kući.

6.24 h

DruÅ”tvo se probudilo, jedna po jedna. Iz kuhinje dopire zvuk vode u džezvi i zveckanje pribora. I ptice se polako bude, povremeno se začuje poneki pospani cvrkut. Nebo je većim delom vedro, oblaci beli, dobroduÅ”ni. Samo jedan se roguÅ”i, poveliki, tamnosiv. Čitam ā€žRudnikā€. Prvo na terasi, a onda se u dvoriÅ”tu, u letnjikovcu, pridružujem čitalačkom klubu u kom su već udobno smeÅ”tene Nađa i Ivana. Priču o rudniku kazuje Bogdan Banjac, advokat, trenutno korisnik usluga psihijatrijske ustanove. Psihijatar koji bi trebalo da ga leči ponaÅ”a se kao islednik. Umesto da sluÅ”a, on ispituje, usmerava odgovore, kao da postoje tačni i pogreÅ”ni. Totalno neispravno i neetično.

šŸ“ššŸƒ

Na pola puta je kamp i vikend naselje Ivan do, sa placevima za Å”atore i kampere, i kućama raznih veličina. Od malih brvnara u kojoj dve osobe mogu da prenoće do velikih, sa ograđenom zastakljenom terasom, radijatorima i foteljama za čitanje. Tu veliku, na obodu četinarske Å”ume, gledala sam sa čežnjom. Tačno sam videla sebe u njoj kako posmatram krupne pahulje koje vrludaju između igličastih grana, dok vatra pucketa u kaminu i prostor ispunjava toplim mirisom bezbednosti i prihvaćenosti.

āˆ’ Zmije napadaju samo kad ih neko iznenadi i uplaÅ”i.

āˆ’ Pa dobro,āˆ’rekla sam āˆ’ nisam valjda takav maler da naiđem na otrovnicu.

āˆ’ Ovde su sve zmije otrovnice.

Samo sam progutala knedlu. JoŔ uvek imam blagu traumu od epizode Smogovaca u kojoj je Dunju zmija ujela za zadnjicu dok je piŔkila u travi.

šŸ“ššŸŒ¼

Divim se alpinistima koji do vrhova stižu pleÅ”ući po ivicama provalija, mene to plaÅ”i. Volela bih da sam smelija… ili bar manje uplaÅ”ena. Nakon opasnog dela pravimo joÅ” jednu pauzu. Sedimo na obali, raÅ”trkani, svako sa svojim mislima, osećanjima i grickalicama. Jezera su angažovana uglavnom da proizvode tiÅ”inu, podseća Georgi Gospodinov. TiÅ”ina je lekovita, ali ponekad i zastraÅ”ujuća. U njoj srećemo sebe, a to nije uvek prijatno. Tu su delovi nas koje ne volimo, oni kojih se stidimo, bolna i straÅ”na sećanja. Prirodna je želja da pobegnemo od njih i pravimo se da ne postoje. Pa ipak, ako želimo da živimo celovito i smisleno, neophodno je da priznamo da postoje i da su deo nas. Na taj način ih, paradoksalno, krotimo, i umanjujemo moć kojom, poput čarobnjaka iz Oza, vladaju iz senke nesvesnog.

Iz knjige „U zagrljaju Å”ume“

NajlepÅ”i momenat ove knjige je Å”to ćete, uz nju, i vi poželeti da slobodno pustite sopstvene boje. Da žive i dane oboje punoćom, radoznaloŔću i samoprihvatanjem.

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u srediÅ”te srca". ViÅ”e od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

VaÅ”a adresa e-poÅ”te neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *