Kako deca koja smo nekad bili utiču na naš život danas?

Neka osećanja možemo da razumemo umom. Možemo da ih promenimo.

Osećam strah, vidim čega se bojim, shvatim da sam bezbedna, i strah nestane.

Osećam tugu, vidim da nema razloga da budem tužna i tuga prođe.

Osećam ljutnju, vidim na koji način su ugrožene moje lične granice, preduzmem nešto u vezi sa tim i ljutnja prođe.

Ponovo osećam mir.

Ovakav pristup mnogo pomaže kada su osećanja adekvatna, u skladu sa situacijom u kojoj smo. Kada su osećanja reakcija na nešto što se događa ovde i sada.

Ali, nekad su osećanja preintenzivna. Nekad smo i sami svesni da preterano reagujemo ali ne znamo šta da radimo sa tim osećanjima. Nikako da prođu, a ni nama ni drugima ne čine ništa dobro.

To su osećanja koja nosimo od ko zna kad, najčešće iz detinjstva. Osećanja koja su ostala neizražena i zarobljena u nama.

Osećanja koja nas drže zarobljenim u prošlosti.

Sa takvim osećanjima racionalni pristupi nisu efikasni.

Vidim da nemam razloga za strah ali se bojim. Ne znam šta mi je.

Znam da se preterano ljutim za najmanju sitnicu, ali ne znam kako da prestanem.

To su osećanja koja nosimo u sebi od detinjstva i pojavljuju se kada nas neka situacija bar malo po nečemu podseti na prošlost.

Tada ta stara osećanja ožive i vrate nas u vreme te stare povrede.

I drže nas tako zarobljene u prošlosti. Ne daju nam da živimo život, ovde i sada, punim plućima.

Kako isceliti ta osećanja? Kako se osloboditi prošlosti?

Imala sam u planu da pišem o tome, nekom prilikom, ali me je koleginica Danijela Stojanović preduhitrila.

U svom statusu na Fejsbuku je dala „recept“ za isceljivanje unutrašnjeg deteta.

Pogledaj neku fotografiju sebe kao deteta. Neku koja te dirne dok je gledaš- na kojoj  si u kaputu starijeg brata ili sestre, ili sa polomljenom igračkom, ili prvog dana u školi. 

Zamisli da si sada to dete.

Najpre će to biti samo misli o tome kakav si bio kao dete. A onda ćeš možda osetiti tugu, strah, ljutnju. Osetićeš u telu. 

To su osećanja koja je to dete imalo, a koja su i sada u tebi. Tu su jer su nekada bila previše za tebe. Kasnije si verovatno odlučio da sve to zaboraviš i da nastaviš dalje. Ali, dete u tebi čeka da mu pomogneš, da budeš sa njim dok je uplašeno, tužno, ljuto.

To ćeš uraditi tako što ćeš sada osećati ta osećanja.

Danijela Stojanović

Voleti sebe znači i negovati to dete koje smo nekad bili. Izdvojiti ponekad vreme da sretnemo to dete, da vidimo šta mu treba, šta ga plaši, zbog čega je tužno.

Voleti sebe znači biti dobar roditelj tom detetu koje smo nekad bili.

Zaštititi ga.

Utešiti.

Poigrati se sa njim.

Fotografija iz detinjstva pomaže da se vratimo u to vreme i lakše zamislimo to dete. Pomaže da sebi damo negu koja nam je trebala a nismo je dobili.

Kada osetim veliku i neobjašnjivu tugu, strah, uvređenost, ljutnju, a nemam objektivan razlog za to, setim se ove devojčice.

nenena patita

Setim se da je to Nenena Patita tužna, ljuta ili uplašena. I budem tu za nju.

Važna napomena: nekad je jako teško da sami sebi budemo dobri roditelji. Nekad, bar u početku, ne možemo to sami. U redu je tada potražiti stručnu pomoć. I to je odraz ljubavi prema sebi.

Iz knjige „Putovanje u središte srca“

 

Želite da:

  • više volite sebe
  • povećate svoju emocionalnu inteligenciju
  • ulepšate i obogatite svoju svakodnevicu?

Knjiga „Putovanje u središte srca“ može da vam pomogne u tome!

Sjajna knjiga, pravi melem

Srbijanka Jović

„Profesionalna, stručna, a opet topla, lična i milujuća.“

Jelena Veljković

Pisana je jednostavnim i razumljivim jezikom, uz mnoštvo primera, ilustracija i konkretnih načina da život živite lakše i lepše.

U ovoj zbirci psiholoških tekstova obrađene su neke od sledećih tema:

  • ljubav prema sebi
  • odnosi sa drugim ljudima
  • srećan život
  • emocionalna inteligencija
  • asertivnost

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

47 thoughts on “Kako deca koja smo nekad bili utiču na naš život danas?”

  1. Ovaj tekst me je duboko dirnuo. Osoba sam koja ima psiholoske probleme i koja pati od osjecaja odbacenosti. Kada sam krenula da idem na psiholoske seanse prvo sto sam imala zadatak je da se povezem sa djetetom u sebi. Jako tesko podnosim emocionalne situacije i burno reagujem na njih i stalno trazim potvrdu da bih potvrdila svoje uvjerenje odbacenosti. I dalje ponekad napustim ono malo dijete u sebi i dalje ga ponekad ucutkujem i govorim mu ruzne rijeci, ali mnogo manje nego ranije. To je tako dugotrajan proces i dovoljna je jedna situacija da sve vrati na pocetak. Zelim vam puno ljubavi prema sebi i prema vasoj maloj djevojcici koja je posebna i najdovnija na svijetu ?

    Odgovori
  2. Procitala sam sve komentare. Koliko tuznih ljudi… Svi idemo kroz zivot pretvarajuci se da je sve dobro, a iznutra svako skrckan u paramparcad…
    Jedna od strahota je… deca se stvore i odgajaju kad je odrasla osoba – roditelj vec prosla kroz toliko lomova, razocarenja, tuga i gubitaka, da joj se srce zatvorilo, umrlo… i nije sposobno da se poveze niti da razume vise zasto je gubitak lutke ili autica tragedija… Dok odrastamo, okostamo, pretvorimo se u debelokozna, tupa stvorenja, naspram detetu koje taj oklop jos nije izgradilo i koje oseca potpuno i celom svojom malom, lepom dusom. Roditelj hoce da da od sebe, ali nema sta, jer je toliko ispraznjen i namucen, da nije ostalo nista sto moze da da…. na zalost, nismo sposobni da volimo jednako kroz ceo zivot. Najvise volimo kad smo mali… kroz svaku novu povredu, ljubav koju mozemo da damo od sebe, iz sebe, postaje sve tanja, bledja i bezlicnija…
    Drustvo danas, ekonomska situacija, stres, sve to gusi odraslu osobu i sprecava da iskusi radost i ljubav malog bica koje na roditelja gleda kao na boga. I tako malo bice umre iznutra… i ciklus se ponavlja…

    Odgovori
  3. Draga Jelena! Toliko sam zadovoljna sa Vama kao izuzetnim strucnjakom na Vasem radu, da mogu samo reci jedno veeeliko hvala i puno uspeha u buducnosti! Meni kad je trebala takva vrsta pomoci( a nisam ni znala da mi je i sta mi je trebalo) Nije je bilo , tako posle doosta vremena u tudjini , prvi put sam nasla sebe i zavolela to namuceno dete .Kako sam sebe pocela da stitim i ne odstupam od vrednosti koje su meni vazne, sve vise mogu pruziti ruku onom kome je potrebno u trenutku, pa jos kad vidim osobu da je pocela sebe da ceni, pazi, voli,,,,nema veceg zadovoljstva , Voleti , postovati sebe , postujemo I svako zivo bice na nasoj planeti.

    Hvala Vam za vasu strucnost na maternjem jeziku, jer vidim koliko ste ljudi izveli iz “mraka“.

    Sa zadovoljstvom dolazim na Vas webside , citajuci tako vrenu svaku Vasu rec!

    Pozdrav s’ljubavlju I posovanjem!

    Odgovori
  4. Пре неког времена, кад сам се у сваком смислу налазила на прекретници и била опхрвана болом, осећањима кривице, мржње и беса према себи, почеле су моје слике из детињства да ми искрсавају пред очима. Била сам потпуно ганута искреношћу тог невиног и бистрог погледа који све прихвата, било ми је исувише тешко кад сам схватила колико је то дете само себе потискивало зарад других, колико се осећало осрамоћеноим, смешним и незаштићеним и само због тог детета сам одлучила да пронађем начин да излечим своју душу и будем срећна, као и да усрећим друге не запостављајући се. Доживела сам невероватан прилив снаге. Деца су најбољи и најснажнији мотив(атори), макар то дете били ми сами. Вечерас сте ме подсетили на то дете које ме је спасло. Хвала Вам, Јелена!

    Odgovori
  5. Draga Jelena, konačno sam shvatila šta je to tako snažno u svim tvojim postovima i savetima što me vuče da pročitam svaki i zašto mi pomaže svaka tvoja reč. Ti kroz sve ovo kao da prolaziš zajedno sa nama, sa mnom kad te čitam. Tada osećam da nisam sama u ovim svojim osećanjima, da ih imaš i ti i mnogi drugi. Pa kad ih „rešiš na sebi“, već napola pomogneš meni, pa ostaje još samo da ja uradim ostatak. Hvala ti na svakom mom rešenom problemu! <3

    Odgovori
  6. U pravo vreme!Neki dan našla sam slike nas devojčica osnovne škole,sa korpicama u rukama,u školskom dvorištu,gde smo vežbale za slet 25.og maja.Bojala sam se da vidim to krhko stvorenje.Gle,čuda!Dopade mi se, veoma, ta slatka,nežna devojčica,mirnog lika i ljupkog,pomalo stidljivog osmeha.Obradovah se.Pa,to sam ja,zaista ja !Kako je postala ovakva.Ovo sad nije ona.Ovakvom je nije napravio život.Ne život.ljudi!I Reših da se vratim tom divnom stvorenju,da ne dozvolim da ga kreira neko drugi,da ga pretvara u ono što nije.Ah,kakvo olakšanje.Ti devojčice,od sada ćeš biti ono što jesi,rekoh sebi.Neću dozvoliti da budeš ono što nisi,oslobađam te svih gluposti natovarenih tokom života.Od tada držim te dve slike na vidljivim mestu,da me podsete svaki dan na samu sebe.
    Hvala,Jelena !

    Odgovori
  7. Mislim da nikada sebi nisam dozvolila da odrastem…Opet, znamda nikada ne mogu biti dete koje sam bila!!! Čudno je to…
    Ima ljudi koji idu, žive i jesu „iz krajnosti u krajnost“!!! Mene nije „sramota“ ni da se smejem ni da plačem…da zaplešem na ulicama grada, tržnom centru (koji baš i ne volim),poslu, da se naljutim ili grohotom nasmejem…Skoro me je neko pitao da li ja živim u Diznilendu…to me malo rastuzilo…spustila sam glavu…baš kao dete!!! Ja sam (pre)svesna i osećam realnost u kojoj živimo, dosta toga sam i doživela, živim…ali uvek široko otvorenih očiju očekujem, dok mi oči sijaju od želje i nade, da će zasijati zvezda…koju ja vidim…negde…tamo…viiiisooooko…I u svom poslu, okružena mladima, gde je sve taaakoooo preozbiljno, znam da budem „naaajveće“odgovorno dete…Mene su učili i ja verujem, da ko radi i trudi se mora osetiti dobro svog dobrog rada…Ko zagrli, biva zagrljen, ko poljubi ljubljen je…Moj dom je okružen slikama, moje fioke su pune „sećanja“…ja ih nosim sve…i lepe i tuzne…i one uče ko sam i šta sam, kakva želim i kakva neću biti…
    Svakog jutra izvinim se „malom plavookom čuperku“ što su drugi više polagali nade u njega…od mene….Sada znam da sam tom čudo od deteta oduzela par koraka i promenila marsutu…zato i dalje gajim to dete u sebi…onako sa verom i ljubavlju poput mojih roditelja, sa puno poverenja!!! I neka se igra…i smeje…i plače…sapliće i trči…piše pesme koje niko ne čita, voli i ljubi…i veruje u svoju zvezdu…daleku!!!

    Odgovori
  8. Jelena, moj problem je što to Dete minira sve planove koje Odrasli donese … Znam da traži pažnju zbog nečega, ali ne znam zašto. Kao ni zašto Dete vodi, a ne Odrasli?

    Odgovori
  9. Draga Jelena, nekada davno sam citala Sigmund Freuda i poznat mi je uticaj detinjstva na formiranje licnosti. Ali da na ovakav nacin pridjete toj temi dovelo me je do suza.
    Citajuci Vas tekst osetila sam struju u citavom telu. Divna ste osoba i veliki strucnjak. Srecna sam da sam Vas srela bar na ovakav nacin! Brankica

    Odgovori
  10. Sad Ste me naveli na razmisljanje o mom detinjstvu,kog se mozda nerado secam, jer nije uvek bilo lako. Kada se kao mali ne uklapate u drustvo,tada to bas boli. A kada konacno upoznate ljude koji vas razumeju,tesko je da poverujemo da je to moguce,i onda se nikada nikome ne prepustamo u potpunosti. Ali nadam se da mi ima pomoci 🙂 I moram da napomenem da su Vam predivni tekstovi, oseti se divna energija,sto govori da pisete iz srca 🙂

    Odgovori
  11. Da, cesto se koreni nekih sadasnjih problema nalaze u detinjstvu. Nije ih lako prepoznati. Meni je ovaj tekst isto pokrenuo emocije i nasla sam odgovore na neka pitanja. Hvala ti, Jelena, na jos jednom odlicnom tekstu. Ne mogu a da ne prokomentarisem tvoju slicicu, preslatka si na njoj. 🙂

    Odgovori
  12. Zarobljena sam u mislima svoga detinjstva svog adolencentnog doba, braka, moje dece…
    lose spavam vrlo sam placljiva i stalno osudjujem sebe…

    Odgovori
  13. Odavno nisam pročitao konkretnija i konciznija objašnjenja i upustva kao u Vašem vodiču za srećniji život. Vrlo jasno i razumljivo. Upravo čitam sjajnog psihoterapeuta Andreja Kurpatova, ali Vaši tekstovi takođe drže mi pažnju. Odlični ste. Pozz

    Odgovori
  14. Ja sam zarobljenik svega onog sto mi se u zivotu lose dogadjalo i detinjstvo i brak osuda sebe „da li sam bila losa majka“
    Veoma sam srecna sto sam vas pronasla 🙂
    a

    Odgovori
  15. Draga Jelena,

    Ti si jedna divna osoba i neizmerno sam srecna sto sam sasvim slucajno na internetu pronasla tvoju stranu. Pisanjem i objavom tvojih tekstova pomogla si mi u veoma teskim i stresnim trenucima.

    Hvala do neba!

    Odgovori
    • Isto bi I jas rekla, Mnogu slucajno na int ja pronajdov stranicava I blagodarna sum sto sekoj den ima sto da vidam , sto da procitam, da se zamislam I da dobijam poraka za razmisluvanje , za podobruvanje na sebe si vo sekoe vreme…Blagodaram… ostanuvam da Ve sledam se dodeka postoite…

      Odgovori
  16. Baš juče nešto razmišljah odakle neka prelepa osećanja u manje više nelepom svetu. I odakle ja tu sa svim tim osećanjima.
    Možda sam primetila potrebu tog deteta da bude voljeno , pa mu onako s vremena na vreme ugodim i pružim ono što mu treba.
    Ponekad ga bez prekora pustim da malo otplače , obrišem mu suze i vratim nazad na put zadovoljstva. Uživam u nekim nestašlucima , ne okrivljujući ga za svaku sitnicu. Dobro je to dete , valja mu i dozvoliti i oprostiti 🙂

    Odgovori
      • (Y) DOVOLJNO JE UZETI PRIMJER IZ SVOG DETINJSTVA…I BAR POKUSATI NEPONAVLJATI GRESKE SVOJIH RODITELJA…DANAS SE SJECAM MOMENTA IZ SVOG DETINJSTVA KAD SAM SE ZAKLELA SAMA SEBI….DA NECU BITI KAO ONI…DA CU SVOJU DJECU DA VOLIM,MAZIM,POSTUJEM,UCIM PRAVIM VREDNOSTIMA… A NE LICEMJERU…DA CU IM BITI PRAVI PRIMJER TOME… NADAM SE DA SAM USPJELA…

        Odgovori
    • Zato si sada velika ti tu, da je tešiš, dugo i nežno, koliko god je potrebno…sve dok je ne utešiš.

      Odgovori
  17. Ovo dijete na slici, koje je možda ljuto i osjeća strah zbog nečega, još nije doživjelo sve ono što ga je poslije čekalo u životu, dok je sazrijevalo i postajalo jako, valjda; i zato to dijete nisam ja ili maleni dio mene je to dijete koje sam nekad bila, akoje me sad drži u šaci svojim preteškim problemima koje nije uspjelo da prebrodi. Moramo se uzajamno pomagati, ja i ovo derište sa slike odavnina.

    Odgovori
    • Nismo mi samo to dete, ali ono jeste deo nas. To što nama iz ove perspektive izgleda kao sitnica, detetu je jako tužno ili strašno…važno je da to imamo na umu.
      Ako je devojčica tužna zato što je izgubila lutku potrebna joj je uteha, zagrljaj, a ne lekcija o tome kako u životu ima mnogo većih problema.

      Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *