Da li je detinjstvo sudbina?

„Dete je otac čoveka“, rekao je Frojd. U periodu ranog detinjstva roditelji, ili staratelji, imaju izuzetno značajnu ulogu. Njihovi postupci određuju mnogo toga. Od njihovih postupaka zavisi koliko ćemo verovati sebi, drugima i životu uopšte. Koliko ćemo voleti i poštovati sebe. Koliko ljubavi ćemo verovati da zaslužujemo. Koliko ćemo biti samostalni. Koliko sposobni za bliskost. Koliko prodorni u hodu kroz život.

Istina je da su rane godine veoma važne za formiranje ličnosti i karaktera, ali detinjstvo ipak nije sudbina uklesana u kamenu.

Roditelji su oni koji su nam dali život, oni kroz čiju ljubav smo došli na ovaj svet.

Roditelji su oni koji su radili najbolje što su znali i umeli, oni koji su nam svoju ljubav pokazali onako kako su znali. To je istina, makar to nama izgledalo nedovoljno i nepravilno.

Tata je možda previše kritikovao i premalo hvalio, mama je možda previše gušila i kontrolisala.

Neki  su previše uskraćivali a neki  previše štitili. Neki su naizmenično radili i jedno i drugo.

Svaki roditelj greši, manje ili više, češće ili ređe. Te „greške“ kasnije možemo da koristimo kao izgovor za svoje neuspehe, a možemo i da ih iskoristimo da ispravljajući ih, steknemo neke važne životne veštine. 

Vreme i energiju koju ulažemo u okrivljavanje roditelja možemo isto tako da preusmerimo na preuzimanje odgovornosti za sebe i svoj život i preduzimanje koraka u ostvarenju svojih ciljeva i snova.

Čovek je zaista odrastao onda kada prestane da krivi svoje roditelje i nauči da ceni ono što je dobio i nadoknadi ono što nije.

Kao bebe smo zaista zavisni od roditelja, i od njih zaista i isključivo zavisi da li ćemo preživeti ili ne.

Ali kao odrasle osobe smo sami odgovorni da živimo svoj život najbolje što znamo i umemo, koristeći sve resurse koje imamo na raspolaganju.

Separacija, ili odvajanje od roditelja se u psihoterapijskoj literaturi često spominje kao uslov zrelosti. Kao mlada i ambiciozna psihoterapeutkinja sam, na jednom seminaru, pre više godina izjavila „ Ja želim da radim na separaciji od roditelja!“. Imala sam sreću da je seminar vodila Lidija Pecotić, mudra i iskusna psihoterapeutkinja, koja mi je objasnila da je tako nešto ne samo nemoguće, nego i nezdravo, pogubno za ljudsko funkcionisanje. I na psihološkom i na duhovnom nivou. Nemoguće je „odvojiti se“ od roditelja. Ali je zato moguće i poželjno priznati ono što jeste. Roditelji su oni koji su nam dali život, bez njih nas ne bi ni bilo. Oni su nam dali usta koja izgovaraju optužbe na njihov račun i prst kojim upiremo u njih izbegavajući da priznamo ono što jeste- da smo sada odrasli, a samim tim i sposobni i odgovorni da živimo život.

Biti odrasla osoba znači funkcionisati samostalno i odgovorno. Ali to ne znači negirati činjenicu da smo, bez obzira na godine, zauvek vezani za svoje roditelje. Ta veza se ne prekida, samo se menja njen kvalitet. Dakle, umesto separacije, presecanja pupčane vrpce, potrebno je redefinisati odnos i uloge. Od odgovornih roditelja i zavisnog deteta, do roditelja koji su obavili svoj zadatak i odraslog i samostalnog sina ili ćerke.

Jedna lepa izreka kaže da „nikada nije kasno za srećno detinjstvo“. Samo ponekad od nas zavisi koliko ćemo se potruditi da to zaista tako i bude.

Veoma korisna i moćna vežba je napraviti spisak svega što ste dobili od roditelja (osobine, materijalne stvari, lepi trenuci,  životne lekcije, prstiće na rukama i nogama, usluge menjanja pelena….. sve, baš sve je važno i računa se).

Recite im to, u realnosti ili u svojim mislima.

Drugi deo vežbe je napraviti spisak svega što niste dobili, ali obavezno sa predlozima rešenja- „Šta je to što ja sada, kao odrasla osoba, mogu da učinim da dobijem/promenim….?“

Iz knjige Putovanje u središte srca

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

14 thoughts on “Da li je detinjstvo sudbina?”

  1. Jako zanimljiv i koristan tekst. A šta ako su roditelji fizički zlostavljali dete?
    Kako kasnije odrasla osoba da se oslobodi tih trauma?

    Odgovori
    • Na žalost ima roditelja koji zlostavljaju svoju decu, fizički, emocionalno, verbalno… Rad sa dobrim psihoterapeutom pomaže, mogu da se prevaziđu te traume.

      Odgovori
  2. A meni moja mama juče poslala torbu punu onih teglica iz špajza, i tako po ko zna koji put ja joj opraštam sve…… odličan tekst, a status-svako se bar malo prepoznaje u njemu, ja mnogo mnogo mnogo. 🙂

    Odgovori
  3. U potpunosti se slazem. Psihologiju sam mnogo volela u gimnaziji pa sam opet jako krivila roditelje sto mi nisu vise pruzili u toku odrastanja. Otisla sam od kuce sa 21 god. Morala sam. Mnogo sam patila. Zelela sam nesto vise. Culi smo se telefonom ali nisam dolazila 6 meseci. Za to vreme sam se suocila sa sobom i pomirila sa njima u sebi. Uh.. Shvatila sam da su mi dali onoliko koliko su znali i mogli i umeli i da nisu oni krivi.
    Kada se covek udalji od situacije u kojoj je mnogo bolje je sagleda.
    Imali smo jos bolji odnos. Kasnije, kada je tata preminuo, bilo mi je drago sto sam mu pokazala da ga volim. Znam da je bio ponosan. 🙂

    Odgovori
  4. Dok čitam ovu tvoju priču i kad malo razmislim šta su moji prijatelji dobili od svojih roditelja – čini mi se da je najveće bogatstvo koje sam JA dobila u stvari to što ja skoro ništa nisam dobila od njih. Ne mogu da računam gene, prstiće i slično, jer bih to dobila i od bilo kog drugog roditelja. Jednostavno, nisu sva detinjstva srećna, ali (kao što kažeš) neko uspe da preusmeri životnu energiju u svoju korist, za svoje razvijanje, pa se na taj način zaleče rane i popune praznine.
    Takođe, ja sam danas majka dvoje srećne i voljene dece, i to mi je najvažnije kao ljudskom biću.

    Odgovori
    • Nije svako detinjstvo srećno, i nisu svi roditelji „na visini zadatka“, mada je to tema za diskusiju…
      Slažem se, najvažnije je da ste vi danas majka dvoje srećne i voljene dece.

      Odgovori
  5. Odličan tekst. Tema o kojoj razmišljam već neko vreme. Od kad sam postala majka stalno sebi ponavljam da neću praviti greške u vaspitanju, svog deteta, koje su pravili moji roditelji. Ovo me je ujedno i opterećivalo jer sam pod pritiskom da ne pogrešim i da moje dete jednog dana ne misli o meni kao ja o svojim roditeljima. Ovaj tekst mi je promenio perspektivu, rasteretio me i otvorio oči. Kakvo olakšanje 🙂 a ujedno i motivacija da oprostim roditeljima, krenem dalje i volim ih onakve kakvi jesu.

    Odgovori
  6. Divan i poučan tekst, draga Jelena!!!! U ovom mom životnom momentu, kada sam svog sina ,,odvojila “fizički od mene i kada se prvi put za 24god. nismo čuli i videli mesec dana…moje obrazloženje drugima, jer su zaprepašćeni mojom reakcijom, je da je vreme da preuzme odgovornost za svoj život.Sve što sam znala i umela ugradjivala sam u njega, baš kao i moji roditelji u mene, onda kada sam pokazala želju se po svaku cenu ili nametnem ili udaljim od njih, apsolutno su ispoštovali moju želju i vrlo grubo me odsekli celih 16,5god.Svaki minut su bili pored mene ali bez pomaganja i žaljenja nad mojim izborom.Imala sam 22god., bebu u rukama i haos od života i preživela sam! ponosna sam na to!!! Onda je moj tata umro, imala sam 37god. i nisam bila spremna, bez obzira na to što sam obučena da preživim,,apokalipsu“ nisam bila spremna da se emotivno i fizički odvojim od oca…Umalo ne crkoh…ali posle osam godina kopanja po sebi i preispitivanja mene kao ćerke, našla sam ono o čemu si pričala.onda sam odlučila da moj sin to nadje pre nego ja nestanem…biće lakše…Oprosti na dugačkom komentaru, ali ,,ubola si me s temom i beskarajno sam ti zahvalna na tome!!!

    Odgovori
    • Hvala ti draga Nataša, drago mi je što ti se tekst svideo i što te je pokrenuo.
      Nema potrebe za izvinjavanjem, hvala ti za lep i iskren komentar, tvoje životno isksutvo, sigurna sam da će se još neko preopoznati u tvojim rečima.

      Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *