Ko je važniji-ja ili ti?

Da li je važnije šta ja mislim, želim, osećam ili ono što ti misliš, želiš, osećaš?

Čije su potrebe važnije- moje ili tvoje?

Ko je važnije ljudsko biće- ja ili ti?

U raznim podelama ljudskih bića možemo da napravimo i onu na empate i psihopate.

Empate su oni koji saosećaju sa drugima i kojima su drugi važni, nekad čak važniji i od njih samih, a psihopate su oni kojima drugi nisu važni, gledaju samo sebe. Gaze sve pred sobom zarad ostvarenja svojih ciljeva.

 Ovo nisu prave definicije i nisu u potpunosti precizne, ali poslužiće za ovaj tekst.

Postoje ljudi koji će se odreći sebe zbog drugih. Svoje potrebe će staviti iza tuđih, udovoljavaće svima samo ne sebi. Misle na sve osim na sebe. To na prvi pogled deluje velikodušno i humanistično. Ali, kada se malo bolje zagledamo u tu pojavu, možemo da vidimo i koliko je to neodgovorno. Prema sebi i prema drugima. Ako nismo svesni svojih potreba i ako ih smatramo nevažnim, ne možemo da vodimo računa o sebi. To nadoknađujemo nekom vrstom trgovine.

 trgovina emocijama

„Svega sam se odrekla zbog tebe, red je da me voliš i ostaneš uz mene.“

„Sve sam ti dao, tražim samo malo ljubavi.“

U drugoj krajnosti imamo psihopate. One koji gledaju samo sebe i svoje potrebe a druge ljude ne vide kao bića nego kao sredstva za ostvarenje svojih ciljeva i zadovoljavanje svojih potreba. Oni prate sebe i svoje impulse ne uzimajući u obzir druge ljude.

Od nekadašnjeg prenaglašavanja zajedništva i važnosti drugih, danas smo previše popustljivim vaspitanjem došli do prenaglašavanja individualizma i negiranja značaja drugih.

Hteli mi to ili ne, živimo među ljudima, i jedini način da optimalno funkcionišemo je da tu činjenicu uzmemo u obzir i vodimo računa kako o sebi, tako i o drugima.

ravnoteza u odnosima

 Jedna priča iz supermarketa koja kruži internetom dobro ilustruje današnje preterivanje u praćenju sebe i svojih potreba.

Priča se odvija na kasi. Tu su starija gospođa i iza nje majka sa detetom. Dete baca stvari, udara stariju gospođu, galami. Starija gospođa zamoli majku da malo smiri svoje dete, na šta majka odgovara:

„Ja moje dete vaspitavam da bude slobodno i nesputano. Neću da mu usađujem nikakve ideje u glavu, samo će shvatiti šta je dobro a šta nije kad bude spremno za to.“

Iza majke sa detetom se nalazi mladić koji sve to sluša i posmatra i bez reči uzima teglu marmelade, otvara je i sipa majci deteta na glavu. Ona se uznemiri i kaže „Šta to radite??? Otkud Vam ideja da mi sipate teglu marmelade na glavu???“, na šta joj je mladić odgovorio „Znate, i ja sam vaspitan slobodno, i uvek pratim svoje potrebe. Sada sam poželeo da Vam istresem teglu marmelade na glavu pa sam to i uradio. Nije dobro za mene da se sputavam.“

Priča se završava tako što starija gospođa insistira da plati teglu marmelade koju je mladić prosuo.

Shvatili ste poentu.

 Kao što nije dobro sputavati sebe i uvek svoje potrebe stavljati u drugi plan, tako nije dobro ni stavljati sebe iznad i ispred svih drugih.

Rešenje je kao i obično u ravnoteži. Voditi računa o sebi i svojim potrebama, ali uzimati u obzir i druge ljude.

 zajednistvo

To znači ponekad se zauzeti za sebe i uraditi nešto što drugima nije po volji, a ponekad privremeno zanemariti neku svoju potrebu zato što procenjujemo da je u tom trenutku važnije da smo tu za nekog drugog, nama važnog i bliskog.

Majka male bebe će privremeno svoju potrebu za snom ili bavljenjem nekim svojim hobijem staviti sa strane i starati se o svom detetu. Zato što je ono još uvek jako malo i nemoćno i zavisi od nje. I to je u redu.

Preterivanje je kada majka „deteta“ od 15 godina i dalje nastavlja da služi svoje čedo, ne vodi računa o sebi, ne ode kod frizera da bi detetu kupila treći par skupih patika.

Odgovor na pitanje iz naslova „ko je važniji- ja ili ti?“  je da smo svi podjednako važni, ali da je svako odgovoran za sebe, svoje potrebe i svoje odnose sa drugim ljudima.

Volela bih da mogu da vam kažem koja je to prava mera praćenja sebe i udovoljavanja drugima, ali ne postoji propisana količina.

Svakodnevno preispitivanje može da pomogne i da vas usmeri.

Pitanja poput ovih takođe mogu da pomognu:

„Šta mi sad treba?“

„Kako da zadovoljim ovu potrebu?“

„Koliko sam danas udovoljavao/la sebi, a koliko drugima? Kako se osećam s tim? Da li se osećam uravnoteženo po tom pitanju?“

Jelena Pantić

Psiholog i autorka knjige "Putovanje u središte srca". Više od 15 godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja.

2 thoughts on “Ko je važniji-ja ili ti?”

  1. Draga Jelena, ovo je odličan tekst! 🙂 zaista je ravnoteža najbolja u svemu.
    Hvala ti što pišeš i što uvek mogu nešto novo da naučim ili da se podsetim onoga što sam znala, ali sam i zaboravila da primenjujem 🙂

    Odgovori
  2. Kratko i jasno-odusevljena!!!!
    I to sa svakom temom koju obradis ,upakujes ,pomilujes i nama je besplatno dajes,a vrijedeeee,ma kakvo carevo blago!!!
    Draga Jelena ,prava si riznica duhovnog blaga!
    Booogami,blago nama koji te citamo!
    Sve o cemu pises su ustvari nasi zivoti i imas moje veliko postovanje za tvoj bistri i iskreni um,za tvoje vrijeme koje poklanjas nama koji sve ove zivotne situacije prozivljavamo,ali ne znamo to napisati i utisnuti u srca kao ti-svaka ti je zlatna!Mene si oplemenila!
    U „Ko je vazniji-ja ili ti?“,kao u filmu,malo sam bila starija gospodja,malo mladic sa marmeladom!
    I da,uzivala sam u prosipanju marmelade…heheheh
    Sve najbolje Jelena, i da samo ti pisi ima nas koji te citamo…
    E takoc!!!!

    Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *